Naslovnica Hercegovački običaji i tradicija Priče iz Hercegovine: Kad su se Plemići rađali

Priče iz Hercegovine: Kad su se Plemići rađali

Zaselak Biloševice i istoimeno groblje i nekropola stećaka ispod brda Maglovika, te jedno folklorno društvo sve je što je preostalo od spomena na prezime Belošević, odumrli hrvatski plemićki rod. Nema nikakve sumnje da je neki od Beloševića pokopan u tom groblju ili pod nekim od tih četrnaest stećaka, posloženih u gotovo pravilnom nizu.

Ovi Biloševići od Rasna, povijesti ovih krajeva ostavili su svoj grb, a u “Fojničkom grbovniku” dade ga se vidjeti ponad prezimena Biloxevich, utisnut među i na plemstva i rodove koji su predstavljali gospodarsku snagu i plemićku čast srednjovjekovne Bosne.

Slava i moć

Ondje se navodi i godina njegovog nastanka: 1340, a u knjizi “Acta Bosnae”, značajnoj za istraživanje podrijetla našega plemstva i njegove heraldike, biskup Euzebio Fermendžina (Zagreb, 1892, na stranici 558 (prenijeli Dugandžić i Sopta, Rasno – Dužice…) stoji “Bilexevic de Rasno aupt Mostar” i nema sumnje da se radilo o vrsnom humskom plemstvu. No, provala Turaka i činjenica da će tu zadugo ostati polako su kopnile slavu i moć ovog plemićkog roda, te knjige tvrde da ih se ne spominje u posljednjem popisu Hrvata – katolika iz 1742. Barem ne u Hercegovini, ali jedan krak ove loze dade se slijediti praćenjem povijesnih zbjegova, o čemu je ipak dostupno nešto zapisa, te se “Pavao Bilosavić spominje u Tribunju kod Šibenika 1458. godine. U “Povijesti Splita” na str. 286. i 288. spominju se 1475. pomorci i brodovlasnici Radoslav i Mate Bilošević”, te je moguće da su oni nakon ili možda malo prije turskih progona svoje bogatstvo prenijeli u te krajeve i dali se na posao s brodovima i morima.

J. Soldo u “Makarskim ljetopisima 17. i 18. stoljeća” pominje pak kako se 1664. pod Kozicom nadomak Vrgorca, sukobio s Turčinom Mate Bilosaljić, te vidimo kako se to prezime polako mijenjalo, a u Popisu novih žitelja – doseljenika, evidentiranih na otoku Hvaru, godine 1673. spominje u Sučuraju Margarita Bilosavić, što se može vidjeti u Monografiji Otok Hvar. J. Soldo dalje navodi: “U seobi prema Sinjskoj krajini god. 1694. koju su predvodili fra Franjo Martinović iz Brotnja i fra Tomislav Knezović iz Rasna, u selo Otok kod Sinja, nastanio se Bartul Bilošević”, a V. Vrčić, u knjizi “Plemena”, zapisuje na 77. stranici: “U Podvelinama (Imotski) god. 1725. prigodom diobe zemlje spominje se Marko Bilošević sa 7 članova obitelji.”

U Korjenićevom i Neopićevom “Grbovniku” nailazim na podatak koji ovaj rod dovodi i u vezu s Bosnom: “(…) Spominje se da pl. obitelj Bilošević potječe iz Mostara. U jednoj povelji iz 1395. nalazi se popis kneza Stipca Biloševića od Usore (…)”. To je uglavnom sve što se o toj plemićkoj obitelji našlo, ne zna se u koja se sve prezimena “rastopilo” njihovo i čijim sve žilama teče i njihova krv, ali KUD Biloševica iz istoimenog sela u župi Rasno njeguje starine, pa se tako čini da će kroz vječnost imena sela i kroz ime ovog folklornog društva, uspomena na Biloševiće potrajati. Predsjednik HKUD-a Biloševica, Mariofel Čolak, zanimljivog nadimka Opel, živahan i komunikativan, susretljiv i posve predan očuvanju kulturne, etno i folklorne baštine svoga zavičaja, reći će mi da je Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Biloševica, Široki Brijeg, osnovano 1. veljače 2011. i broji 50-ak aktivnih članova podijeljenih u četiri skupine po uzrastu. “U sklopu plesnih skupina djeluju i dvije pjevačke skupine. Njegujemo tradiciju i kulturu Hrvata u BiH, kola zapadne Hercegovine, gangu, bećarac, brojku. Uz običaje i plesove Hercegovine, njegujemo i tradiciju Hrvata Bosne, Posavine, Međimurja itd. Značajan smo faktor javnog i kulturnog života kako našeg Širokog Brijega, tako i naše ponosne Herceg-Bosne. Iza nas su mnogi nastupi diljem BiH, Hrvatske te Mađarske. Posebno ističemo nastupe na 48. đakovačkim vezovima, na 19. međunarodnom festivalu folklora u Mohaču, 4. međunarodnom festivalu folklora u Pečuhu u Mađarskoj te nastup u emisiji HRT-a ‘Lijepom našom’ u Širokom Brijegu. Ponosni smo organizatori kulturne i zabavne manifestacije Hercegovina u srcu, na kojoj smo imali priliku ugostiti prijatelje iz mnogih društava Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske”.

Društvo je izvrsno opremljeno narodnim nošnjama i svaki njegov nastup živa je izložba tog etnografskog bogatstva rašnjanskoga kraja, a najveća dobit svakako je činjenica da se mnoštvo mladih ljudi u ova bezdušna vremena ima čime pametnim baviti i skloniti se sa koridora zlih izazova. Eto, to je o tom rodu iz “Fojničkog grbovnika” koji u Rasnu nastade i tko zna gdje nesta i pade mi na pamet da je pred nekoliko godina bila aktualna priča o nekom mladiću, nogometašu, koji je dvojio hoće li igrati za tamošnju ili hrvatsku nogometnu vrstu, Marko Bilosh se zvao, pa sve nešto mislim da su mu duboki korijeni iz ovog roda i iz ovog kamena. Vidio sam ga na televiziji, ima dva metra u njemu i ni nalik Argentincu nije, a nije ni neki igrač! Ali je važno da su se oni u Splitu i Šibeniku bavili brodovima, a s tih se obala vazda i u Argentinu dobacivalo.

Druga plemićka loza su Medvidovići. U blizini ima zaselak koji se zove Medovići, što je, eto iskrivilo vrijeme. I njima je ovdje bila baština. Duga je priča o tom rodu, pa valja prikratiti i tek reći da ga se prvi put “spominje u poznatoj kronici fra Pavla Šilobadovića, u kojoj se spominje harambaša Ivan Medvidović, rečeni Galiat, koji se istaknuo u borbama protiv turskih tlačitelja od 1660. do 1666. godine…”, nalazi Nikola Mandić u publikaciji “Podrijetlo hrvatskih prezimena” i opisuje jedan neobičan događaj u prastare knjige upisan.

E, taj će Galiota, a morao si bit zajeban da ti netko baš takav nadimak udjene, imao je 20. listopada 1664. godine megdan s nekim Turčinom, jakim Turčinom, čim je njemu na megdan izišao, pa su se junaci dugo nosili poljem. Ivan će mu nožem izbiti mač iz ruke i krenuo zaklat – zubima. Tu će Turčin za milost zakukati, no mu bijesni Ivan zubima otkinu jagodicu i reče: “Hajde, Turčine, nek’ se znade da si na megdanu bio!”, (Soldo, “Makarski ljetopisi”…). Mandić navodi: “Medvidović rečeni galiat Ivan harambaša i Mate hajduk, sinovi Miloševi iz Ledinca (Selo u općini Široki Brijeg, na putu prema Grudama, na rubu velikog poteza kojim dominira Župa Rasno, ali joj Ledinac odavno ne pripada, op. D. M) pokraj Imote, i Ilija Mandić Medvidović spominju se 1650. kao izbjeglice iz Hercegovine u Podgoru kod Makarske, odakle su kao hajduci dolazili i osvećivali se Turcima za njihova zlodjela nad našim narodom”.

Ima tih spominjanja još, no najviše ih se raselilo po Imotskoj krajini, gdje ih je već dugo ubilježeno u preko stotinu kućanstava, uglavnom u ograncima ali ih u Hercegovini više nema. Nešto ih se još može naći po Imoti, par ljudi, par njih i oko Sinja te Kraljeve Sutjeske. Mandićeva istraživanja nisu obavljana tako davno, a znano je da je autor kojemu se vjeruje.

U Hercegovini se gen tog starog plemstva razvodnio u danas masovno zastupljena ovdašnja prezimena Penave, Hrkaći, Česići Senjaci (Posušje), a na širem širokobriješkom potezu i drugdje, danas su brojni izdanci prezimena Penavići, Druškići, Mandići, Hrkaći, Draškići i Džajkići. Do danas se Medvidovićima nije pronašao grb, kojega su kao plemići sigurno imali… E, ovi Knezovići nisu sačuvali plemstvo, ali bome prezime – jesu. Često se “javljaju” i kao – Kneževići. Njih je danas puno i posvuda. Starina im je potez današnjih Dužica i drži se da su otud ponikli, dakle iz župe Rasno. Obiteljski grb iz 340. godine utisnut je na stranice “Fojničkog grbovnika”. Bili su jedan od najbrojnijih plemićkih rodova svoga vremena. Fra Andrija Kačić spomenut će ovo prezime u kontekstu sedam plemena koja se nastanjuju oko Omiša, u Rogoznici, još u vrijeme najezde Mongola, kada se ugarski kralj Bela IV povlačio pred tom pošasti, 1240. godine i sklonio se u Split. No, u Kačićevom povijesnom djelu “Razgovor ugodni naroda slovinskog” dade se odgonetnuti da su u ovoj skupini umaklih plemića bili neki Rubnići, nadimak Knezovići, te je tu taj korijen prvog znaka o Knezovićima plemićima.

U popis znamenitih rodova upisuje ga i biskup Euzebije Fermendžin; već sam u kontekstu Biloševića spominjao fra Tomu Knezovića (Kneževića), koji je iz ovoga roda, a u vrijeme nakon provale Turaka bio je svećenik u Živogošću, zajedno sa fra Franjom Martinovićem iz Brotnja. Po oslobođenju Imotske krajine, 1718. godine, Knezovići napuštaju Gornje Hrasno (povijesno ime za nekadašnju župu kojoj je pripadalo i ovo mjesto), te naseljavaju mjesta u Dalmatinskoj zagori, Lokvičiće, Proložac, Vinjane, Grabovicu, Aržano itd, a u Prološcu se evidentira čak pet obitelji ovoga prezimena, sredinom osamnaestog stoljeća. Naravno, plemstvo je davno izblijedjelo, barem u pojasu granice s Turskom carevinom, dobacili su Knezovići i do Posavine, a danas ih je posvuda po Hercegovini i drugdje, te nema smisla a ni prostora navoditi gdje ih sve ima, ali važno je istaknuti rezultate Mandićeva istraživanja, prema kojemu su iz ovog prezimena nastali brojni drugi rodovi: Đuzeli, Čeljkušići, Galići, Juroši, Šakići, Tice, Bazine, Bajići, Kurilji, Mendeši itd.

Zanimljivi podaci

Ali, ono što mi se čini zanimljivim svakako su i neki podaci, vikipedijski detaljno prezentirani, a svakako se tiču dubokih korijena ovog plemićkog roda, koji je grane svojega plemstva očito razvio u drugim krajevima, a u ovom povijesnom eseju o Kneževićima (Knezićima, Knezovićima?) nalazim puno podudarnosti sa već naznačenim:

“Kneževići, hrvatska plemićka obitelj podrijetlom s područja srednjovjekovnog Broćna u Hercegovini, koja se u povijesnim dokumentima prvi put pojavljuje na tom području u 15. stoljeću, a kasnije u zapadnijim i sjevernijim krajevima Hrvatske. Prema nekim izvorima, prvotno su nosili prezime Krušević, zatim Knezić, te naposljetku Knežević. Pripadnici obitelji istaknuli su se svojim vojničkim umijećem i visokim časničkim činovima u Habsburškoj carskoj vojsci. Prema svom najznačajnijem posjedu u Međimurju, imali su naziv Kneževići od Svete Jelene. Kao i mnoge druge stare plemićke obitelji s prostora nekadašnjeg jugoistočnog dijela srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva i susjednih samostalnih teritorija, te kasnijih država na tom području (Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, Bosansko kraljevstvo, Neretvanska kneževina, Zahumlje, Travunja), Kneževići su se zbog učestalih turskih prodora i osvajanja povukli u drugoj polovici 15. stoljeća prema zapadu i sjeverozapadu. U to doba Hrvatskom i Ugarskom je vladao kralj Matija Korvin, i on je Ivanu Kneževiću, sinu Filipa Kneževića, poginulog u obrani Jajca od Turaka 1463. godine, 2. srpnja 1466. godine, u vrijeme nakon pada Bosanskog kraljevstva u osmanske ruke, potvrdio plemstvo i dao posjede Gračac i Grab u Lici. Ivanov praunuk Franjo Knežević dobio je od habsburškog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinanda II. 15. svibnja 1628. godine ponovnu potvrdu plemićke titule i posjeda. Franjo je bio zapovjednik obrane krbavskog područja od stalnih turskih osvajačkih prijetnji, pri čemu je njegova obitelj u vrijeme najveće osmanske ekspanzije izgubila praktički sve posjede.

Tek dva naraštaja kasnije, krajem 17. i početkom 18. stoljeća, istjerivanjem Turaka, obitelj je vratila svoja imanja i čak kupila neka nova (naprimjer kod Udbine).

Kada je Josip II., sin i nasljednik Marije Terezije, 7. veljače 1786. ukinuo pavlinski crkveni red, posjedi pavlina u Međimurju najprije su došli u ruke bečke carske i kraljevske komore, a zatim su 1802. dati u vlasništvo sinovima Martina Kneževića, djelomično kao zamjena za njihova imanja u Lici. Ta su lička imanja bila procijenjena na 152.684 forinte, dok su bivša pavlinska dobra u Međimurju imala procjenu vrijednosti od 101.660 forinti. Razliku od 51.024 forinte Kneževićima je isplatila već spomenuta kraljevska komora. Tako je ta do tada lička plemićka obitelj doselila na krajnji sjever Hrvatske i preuzela bivše posjede pavlina, i to Svetu Jelenu s okolnim selima Mačkovcem, Zasadbregom i Knezovcem, te Štrigovu s obližnjim selom Leskovcem, uključujući pripadajuće crkve i samostan. Zapravo su prebivalište u Međimurju imala samo trojica braće, i to Ivan, Petar i Vinko, koji su kasnije podijelili dobiveno vlasništvo. Po svom svetojelenskom imanju uzeli su odgovarajući pridjevak, te su se nazivali Kneževići od Svete Jelene. Nakon dolaska u Međimurje, braća Kneževići su obnovila objekte na svojim novim imanjima, jer su neki bili u lošem stanju; zgrada bivšeg pavlinskog samostana služila je, na primjer, tijekom napoleonskih, odnosno koalicijskih ratova kao vojnički magazin.

U to je vrijeme vlasnik najvećeg dijela Međimurja bio grof Juraj Feštetić stariji (*1755.; †1819.), koji nije bio previše oduševljen svojim novim susjedima, pa je u početku dolazilo do trzavica između vlastelinskih obitelji, ali se kasnije situacija smirila. Od ukupno šestero braće Kneževića, četvorica (Juraj, Antun, Ivan i Lavoslav) nisu imala potomstvo. Od preostale dvojice, Petar i Vinko su imali po dva sina, koji su doduše krenuli stopama svojih očeva i otišli u vojnu službu, ali se nisu u njoj dugo zadržali i nisu postigli tako visoke činove kao njihovi očevi. Petar se prvi put oženio 1785. godine barunicom Ernestinom Hayden iz austrijskog grada Linza, a drugi put Viktorijom Bender, s kojom je 1804. dobio Maksimilijana Ivana, a 1809. Aleksandra Franju Kazimira. Vinku i njegovoj supruzi barunici Karolini Hogger, s kojom se oženio 1793. godine u gradu Opavi u današnjoj Češkoj, narodili su se Aleksander (1810) i Konstantin (1811). U jednom popisu plemića i zemljoposjednika u Međimurju iz godine 1835. spominje se kao vlasnik Svete Jelene i barun Vinko Knežević, koji je te godine već bio pokojan. Nakon njegove smrti dio međimurskih imanja obitelji, i to onaj na području Svete Jelene, prodan je grofovima Feštetićima. Ipak, Kneževići su se na području Međimurja održali još skoro stotinu godina, gdje su Petrovi potomci živjeli na svojem štrigovskom, odnosno leskovečkom posjedu. Na svojim imanjima unaprijedili su poljoprivredu, a osobitu pažnju poklanjali su intenzivnom uzgoju vinove loze. Unuk Petra Kneževića, imenom Viktor, spominje se godine 1898. kao neoženjeni umirovljeni husarski satnik, koji je živio u Štrigovi. U vrijeme nakon Prvog svjetskog rata, u Međimurju je živio barun Aleksandar Knežević. Kada je grof Eugen Feštetić 21. rujna 1923. godine prodao svoje čakovečko vlastelinstvo tvrtki Slavonija d.d. iz Zagreba, Aleksandar se potpisao u svojstvu svjedoka na kupoprodajnom ugovoru za tu transakciju. Posljednji potomak obitelji bio je, prema raspoloživim izvorima, Ivo Knežević, iza čije smrti su oporučno godine 1924. vrijedni portreti članova ove barunske loze predani Hrvatskom povijesnom muzeju.”

Duboki korijeni ovih Kneževića i ovih Knezovića očito su se negdje pomiješali, vjerojatno su zajednički i govore kako je plemstvo u par krakova možda ipak uspjelo preživjeti duga stoljeća, daleko od Hercegovine i nemajući s njom više nikakvu vezu. A i meni bi bilo bolje da nisam tragao za svim ovim, jer satrah i sebe i vas, ali, eto, za priče o tri plemićke loze u jednom selu, do Rasna, još nisam čuo.

DRAGAN MARIJANOVIĆ/OSLOBOĐENJE