6.9 C
Mostar
Subota, 4 veljače, 2023

Priče iz Hercegovine: Tajna Goranačke ceste

Za preko dvadeset godina mojih uspinjanja na Gorance puno je drvenih putokaza strunulo, ali vazda stoji nešto što upućuje da je s lijeve strane ceste putić koji vodi do Sovića, ali nikada ne bih svratio, nego bih nastavio ravno prema Gorancima, evo sve do jednog nedavnog presparnog jutra koje je osvanulo s upetorostručenim čituljama po oglasnim tablama grada kojega je rano dohvatila ”stuga” i teška vlaga u zraku, tako da sam uzletio uz goranačku cestu kao da me sam vrag tjera! Napokon sam skrenuo lijevo i prvi živi stvor na kojeg sam naišao – a volio bih da nisam – bio je poskok!

- Oglas -

Čudna cesta

Fotografirao sam prekrasnu staru kuću u kojoj žive osama i mrak, pokraj koje raste trešnja, klen i još pokoje lijepo drvo, iza koje je i pojata, i stari prastari crvenonarančasti fićo, s nepoznatim mi registarskim oznakama, pa kanih sjesti na suhozid i malo odmoriti i skrojiti kakav plan kretanja po selu i traženja njegovih stanovnika, ako ih uopće ima, ali tamo je već sjedio on. Poskok, poskočina, riđ sa zastrašujuće lijepim bijelim šarama, s ona dva prijeteća roščića i ruka je sama posegnula za fotoaparatom, kao da nije moja, jer ja sam se brate usrao od straha! Vjerojatno se pajdo još nije dobro ugrijao, još je sanjiv i pokreti mu spori, barem mi se tako učinilo, ali, kad me je oćutio, majstor se podigao i odskočio u gustiš, a ja stajao pitajući se što ima lošega u mostarskoj sparini u kojoj nema poskoka, a ima hladne pive! I lijepe žene kruže gradom odjevene kao za plažu, a veseli maturanti vuku plastične boce s čistim alkoholom i zaposjedaju gradske parkove, ostavljajući nered za sobom. Pa sve bude zanimljivo.

Ali, nagon za neistraženim jači je i od straha od poskoka, a uza to me ohrabri i prolazak sijede ljudine na traktoru s prikolicom natrpanom friško pokošenom travom, pa me taj miris omami i podsjeti da imam biti sretan zbog te privilegije da na petnaest minuta od gradske vreve i zavijanja sirene na kolima hitne pomoći sjedim pred starom napuštenom kućom, lijepom onoliko koliko je sama, osluškujem ptice i dišem lagani vjetar s Planinice nad kojom se zagubilo plavetnilo, a sivilo se navuklo nad krajolike kao otrcani kaput na staračka leđa. I ova čudna i zavojita cesta nije tek tako tu, sama od sebe, duga je i zanimljiva i njezina priča, jer je u narodu ostala nekako drukčija negoli jest, i trebala je prolaziti nekom drugom i očekivanijom trasom, ali da tomu tako ne bude, krivi su davno upokojeni gostioničari i njihova svratišta nekada raspoređena od prve krivine na izlasku iz naselja Cim, pa do posljednje, na izlasku iz Sovića prema Gorancima. Između su bile još dvije. Jednu od njih, s poduljim štapom u rukama, malo sam istražio, gotovo da ju se ne vidi s ceste, urušena je i grede joj gnjiju i iz njih izbija trava, a nekada je to bilo najveselije proširenje u ovom dijelu potplaninja, ali je zatvorena davno, bila je to čuvena Mačkovića gostiona, ostala u sjećanjima starijih, držao je Nikola Krešić i žena mu Mara, oboje onemoćali sedamdesetih prošloga stoljeća, pa se sve kada su oni pošli na onaj svijet, samo od sebe survalo u nepovrat, a samo priče ostale. Krešići Mačkovići dobili su nadimak – nema dakle nigdje nijedne obitelji a da nema obiteljski nadimak, uglavnom važniji od prezimena, jer puno je istih prezimena, a nadimci ljudima određuju poziciju u prošlosti i sadašnjosti, a valjda i u budućnosti – tako što je turski aga, vidjevši nekog davnog malog Krešića kako se svakodnevno pentra uz visoki jablan rekao, ”Dina mi, eto te ko mačak!” I otad su Mačkovići dok je vremena i pamćenja.

- Oglas -

Monumentalni prostor

Malo prije nje, vidi se malen monumentalni prostor koji je vjerojatno nekada bio uređen i njegovan, uzdignut iznad puta; to je spomen-kosturnica, danas bez ikakvih oznaka niti kakva znamenja koje bi upućivalo neobaviještenog na to tko je kada i kome podigao taj spomen i čije kosti trunu pod betonskom pločom, elem ću tek kasnije doznati da je kosturnica podignuta šezdesetih godina prošlog stoljeća, da su u njoj zemni ostatci partizana koji su ratovali ovuda pa tu ostavili kosti, ali ima i teorija da više nitko živ ne može znati komu zapravo pripadaju svi ti silni skeleti na koje se još nailazi po ovom širokom prostoru, te da je bilo važno da se nakupi dovoljno kostiju da se može kosturnica podić i znamen staviti. No, ovdje se (”ovdje” znači posvuda!”) znamenja često mijenjaju, s vremenima i njihovim ideologijama i uvjerenjima, pa je tako bilo i s tom partizanskom fazom, došla i prošla kako su i druge prije nje dolazile i prolazile, i kako će to vazda biti, no, jedno je sigurno: spomeničkoj kulturi i poštivanju mrtvih nikada se nismo naučili i još vodimo bitke mrtvim kostima i naraštajima ostavljamo sumnje u sve što radimo, jer i naše je naslijeđe baš takvo!

- Oglas -

Posred velike i strme drage, koja se odavde kao raspuklina spušta do samoga grada, Cima i Ilića i vrela Radobolje, golema je stijena i na njoj nekoliko kuća. To je Rosića kamen, do sredine prošlog stoljeća nalazio se uza sami put, ali kada ga je on napustio i pomaknuo se prema istoku, i taj kamen osta pust, a koliko je narod vjerovao da će put logično proći ovom dragom, izbjeći teško dostupna brda i teške zavoje, napokon skratiti taj uspon između grada i njegovog sjevernog gorskog, bezvodnog i surovog, onog koje rađa naraštaje tragača za poslom i životom, za vodom, svjedoče ostaci započetog puta sa zapadne strane duboke drage. Probijali su ga Ilićani i Cimljani, uglavnom rodom odavde (svi Sovićani danas uglavnom žive dolje), ručno pod nesnosnim žegama, razbijali kamen živac teškim čekićima tokmacima, ćuskijama i macolama, bila je sredina prošlog stoljeća kada su izbili do pola drage, jer načuli su da bi se mogao graditi put pa su svojim znojem i mukom navodili drugove da ih poslušaju i tud udare trasu, no njihov nikome se nije isplatio: sveta partija je odlučila graditi cestu savijenu kao debelo crijevo, i u narodu je ostalo uvjerenje da su gostioničari podmitili drugove, pa su se i jedni i drugi dobro okoristili novom cestom, kojom je prvi prošao i najjužniji gostioničar Andrija Zovko, zvani Tuta a njegova birtija na Goranačkoj krivini (tu i danas svi ubacuju u prvu brzinu i nema tog auta koji je drugom može iznijeti!) bijaše najslavnija i vazda se Tutina zvala, na motoru ”prdavcu”, donoseći ljudima vijest o još jednoj pobjedi socijalizma, jer tuda su vazda samo konji prolazili.

Danas je na mjestu Tutine gostione golema i lijepa obiteljska kuća, ne znam tko u njoj živi, ali sigurno se u njoj čuvaju stare fotografije i uspomene na čovjeka koji je, eto, imao takvu moć da uvjeri državu i partiju da je najbolje da cesta prolazi pokraj njegove birtije, s čime su se oduševila i ostala trojica i nijedna od tih birtija nije dočekala ovo stoljeće, nitko više nije među živima i ne znam što me u tome svemu tako oduševljava, valjda slike koje mi se otvaraju na ovim mjestima. Vidim ljude, prve kamione, konje kako ržu, janjad na ražnju, razbacane gajbe piva i brkate goste, narodnu miliciju s parkiranim fićom, fratra koji prolazi i gleda svoja posla i pokojnu Maru Mačkovića, tvrdu i stisnutu, koja bi pješaku umornom od penjanja rijetko ponudila i kriglu vode iz čatrnje, ako se taj ne bi za džep mašio. Kad su nestale te slike, nestale su i priče, je li ih itko zapisivao, ne znam. Ja pišem ono što su mi rekli, pa tako i da je ova posljednja gostionica, već odavno mrtva, oko koje se vrte veliki psi i neznana mi mlada žena, pripadala Ivki Džidiću, nadimka Pedalić, ali umrije stari gazda Ivko i udovica brzo sebi probra drugoga; ta ne more se sama sa gostionom i sa muškim poslima i napastima sama nositi, što i nije čudno, ali je bome čudno da je novi gazda Ivan bio čak četrdeset godina mlađi od nje! To mu nije smetalo od trena kada su mu u džepu zazvonili dukati i brđanin postao gazdom. Još će taj prkositi svijetu i nekako naglašavati svoju odanost partiji, a tada, nakon Drugoga rata ovdje su rane bile bolne za sve, i proganjane Hrvate, prethodno za Srbe iz Bogodola, i za partizane i za Nijemce i Talijane, elem, nema ga tko tu nije zaginuo, s tim da je lov na Hrvate potrajao do ranih pedesetih!

Mrtve kuće

To nikako nije bila njegova suština, jer kažu da je poglup bio, ali nadmen i tako se želio nametnuti kao netko bez kojega novo društvo ne može, pa se silio na svakom koraku, tjerao ljude da dovlače kosti u onu kosturnicu, okopavao krumpir usred Uskrsa; pamte i kako je jednom stao i autobus i izišli ljudi gledati tu nepodopštinu, a on samo čekao da mu netko nešto kaže pa da mu on u ime partije jebe mater i njemu i njegovom blagdanu i šarenim jajima u dječjim rukama, i, gle čuda, pričaju da se majstor nakon ovoga rata, pred smrtni čas htio ispovjediti, fratar je to rado učinio i valjat će mu Ivanove tajne života do smrti čuvati.

Možda je među njima i ta je li zapravo on bio čovjek koji je okrenuo cestu ovako? Je li tajna otkrivena ili vlada zavjet šutnje? Što sa mnom nipošto nije slučaj, ”nisam ja ničija kutija” i nije moje nikakve taje čuvati, i što god doznam, ja ću vam odmah napisati! Em umalo na poskoka ne sjedoh, umal u kosturnicu živ ne upadoh, em zaboravih ponijeti vodu i sam sam usred ove bajke s pričama, makar suhe i surove, ipak lijepe i gotovo nedoživljene, usred golemog arboretuma gorske flore i starih višestoljetnih stabala pred mrtvim kućama i pojatama slamaricama s tek ponekim krovom od prvih valovitih šindri, pod kojima lebde duhovi što zbore priče; pa da ih još i prešutim, ma, kakvi, samo dođem li do njih.

Piše Dragan Marijanović

- Oglas -

Povezani članci

Ostanite povezani

18,546ObožavateljiLajkaj
417SljedbeniciSlijedi
979PretplatniciPretplatiti
- Oglas -
spot_img
- Oglas -
- Oglas -
Mostar
vedro
5.9 ° C
5.9 °
5.9 °
65 %
2.1kmh
0 %
Sub
10 °
Ned
3 °
Pon
2 °
Uto
4 °
Sri
-3 °
- Oglas -

Najnovije

- Oglas -