Naslovnica Hercegovački običaji i tradicija Priče iz Mostara i Hercegovine: Pritisle ga vištice

Priče iz Mostara i Hercegovine: Pritisle ga vištice

Sovićani su išli na ispovijed tri puta godišnje: pred Uskrs, pred Veliku Gospu i pred Božić. Tada bi se uglavnom svi ispovijedali, a izvan toga rijetko tko. Takav je bio običaj do kojega se dosta držalo. Neću ulaziti u dobre i loše strane toga običaja nego govorim kako je bilo.

Vjerojatno i dan danas taj običaj ima određeni utjecaj na vjerničku praksu Sovićana. Iako su Sovićani pripadali župi Goranci malo su se ispovijedali u Gorancima gdje je bio samo jedan pratar. Sovićani su tako većinom išli na ispovijed u Mostar gdje je bilo u samostanu više svećenika.

U Mostaru je u vrijeme moga djetinjstva bila samo franjevačka crkva. Na ispovijed se išlo vrlo rano, jer je trebalo dva sata hoda do Mostara, a fratri su počeli ispovijedati valjda i prije pet sati.

Ivan Glibić, imao je nadimak Mamut ili Mamutović. To je bio stari nadimak za cijelu obitelj, valjda još od Ivanova pradjeda, a možda i stariji. Osim obiteljskog nadimka Mamut, Ivan je imao i osobni nadimak Zuja. Ne samo da sam poznavao njega nego i njegovu mater Vidu za koju se pripovijedalo da je imala 104 godine kad je umrla.

Bila je dugo godina nepokretna bolesnica i za toplih dana bi je iznijeli pred kuću i tu smo je vidjeli kada bismo prolazili u školu i iz škole.

Po starost slabo je čula i nije vidjela. Znala je moliti staru molitvu koja se kako sam kasnije saznao molila širom Hercegovine. Da je molitva stara pokazuje spominjanje svetaca: sv. Vida i sv. Dujma koji su malo poznati u Hercegovini. Ta molitva je bila ako sam je ja dobro zapamtio:

„ Sveti Vide, vidi mene
Sveti Dujme, obraduj me
Svi anđeli, čuvajte me
Sveta Gospo, zakrili me
Da mi duša ne pogine
Dok mi tilo ne počine.“

Zuja je bio je visok i u mlađim godinama vrlo snažan čovjek. Prije nekoliko godina na groblju su mi pokazivali kameni križ koji bi jedva od zemlje mogli rastaviti dva snažna čovjeka. Pripovijedali su mi da ga je Zuja sa Stećaka sam na leđima donio na groblje, a to znači da ga je po mojoj procjeni nosio dobar kilometar.

Preko ljeta Sovićani su uglavnom spavali vani pred kućom, pogotovo muški. Kuće su bile male, a čeljadi puno. Nađi neko ravno mjesto pred kućom. Baci pod sebe kakvu gunjinu, gunjom se pokrij i umoran se na svježem zraku dobro naspavaj.

Zuja je rano pred Veliku Gospu pošao na ispovijed. Našao je kako čovjek spava pred kućom pod murvom. Nisam zapamtio da li je to bio Juko ili neko drugi. Pred zoru je prilično osvježilo kako to zna u Sovićima biti i usred ljeta. Čovjek se pokrio gunjem i po glavi i slatko spavao.

Zuja je na rubove gunja posložio kamenje i put pod noge za Mostar. Kad se čovjek u jutro probudio, ne samo da se nije mogao pomaknuti, nego se i prepao misleći da su ga pritisle „vištice“ ili „morine“ o kojima su postojale brojne priče, koje su se pripovijedale na sijelima za dugih zimskih večeri. Jedva se nekako oslobodio ispod obzidanog gunja. Bilo mu je puno lakše kad je shvatio da ipak nisu „vištice“, nego Zujino kamenje.

Piše: Marinko Ivanković