Bila je to još jedna vesela noć u Narce i samo mi je trebao mir i tišina. Sunce mi je vec odavno dalo znanja da je tu, a ja sam sa jastukom na glavi dao njemu do znanja da mi je mjesec bio draži i da želim još dreždat dok mamurluk ispari. Bilo je tiho na Aveniji i nisu se čuli “boksitaši” da klaparaju praznih prikolica… Stara je već davno ustala i nešto čeprkala po kuhinji i stari je pušio ,al na to sam bio naviko…
Godinama bijaše to slika mojih subotnjih pijanih zora,prije no što bi ustao i otišao do Ćele na krmeljušu…i ništa ne bi kvarilo idilu mog ispraznog postojanja do njega, kišobrandžije..
On bi dolazio iz daleka,ko zna od kuda, nekako s jeseni prije kiša i ko zna zašto tako ,baš vikendom , drečio se razvučenim ciganskim naglaskom :”Pooopravljamo kišobrane’ ….i svake jeseni bi ponovo dolazio i svake godine sve više njih i sa stalno proširenim asortimano “te oštre makeze, te režu ovo i ono, te krpe lonce i poklopce“…tako su rečenice koju su stalno ponavljali dok ne zamaknu,dok ih neko ne pozove il zaćera bile sve duže i duže…
A imali su strašni osjećaj za tajming, kad završi naricanje i taman utihne toliko da se umiriš i da ne izletiš na balkon da mu jebeš majku,a on počne opet : ”Pooooopravljamo kišobrane,oštrimo makaze,krpimo lonce””….
A dolazili su te kišobrandžije iz daleka, govorili su čudnim naglaskom i znali su da nama treba,da nam je pokvaren kišobran…Uvijek sam dvoumio dal da kisobrandžiju naprešim il da čekam da ga kiša mostarska spere I bura oduva sa ulica i uvijek sam se samo još čvršce po glavi pritisko jastukom i ostajao u ležati..
Danas je subota, u Holandiji, i sve liči na mrtvo jutro prvog januara…nepodnošljivi zvuk tišine i mrtvila za nekog kog budi nemir prije svjetlosti….i odjednom čujem kišobrandžiju iz daljine ko glas savjesti, a onda sve bliže i jasnije. U prvi mah mi bi drago čuti ga na toliko godina i pobudi mi stotinu lijepih sjećanja…Al odakle ga u proljeće?…
Prvo jedan, a onda još jedan ,pa još jedan…ovo ih baš krenulo ove godine..
“Kišobrandžije” su pričale naški al još drečavije i iritantnije nego prije i sad nekim čudnim naglaskom švabe, kineza, engleza, šveđana ,ko će ga znat….:”Pooopravljamo kišobrane….Pooopravljamo kišobrane …
…. I nakon puno napora uspjeh rasčlaniti i skontat šta još viču..”Spajamo pocjepane duše, države i gradove,čistimo nečiste savjesti I ulice, obnavljamo srušene građevine I snove ,zbrinjavamo zaboravljene , beskućnike, bolesne i nemoćne…..”
Slušam ih I skontah da je na Svijetu dosta tog u kvaru sem kišobrana… da su “kišobrandžije” baš simpatični stvorovi, dolaze iznenada, iz daleka, pričaju čudnim naglaskom i znaju uvijek šta nama treba…
I Uvijek će nam trebat, dobro doći u sva vremena, pa I ne bilo kiše neki kišobrandžija da nas malo prodrma iz mamurnog sna..
Facebook grupa: Priče kroz Mostar i Hercegovinu
