Jerome se u Ljubuški doselio iz Nice u Francuskoj sa svojom boljom polovicom Simonom koja je rodom iz Bukurešta u Rumunjskoj. A u Ljubuški su kako kažu prvi put stigli pukom slučajnošću. „Hrvatska obala je bila izvan našeg proračuna, pa smo slučajno pronašli šarmantnu kuću u Grabu gdje smo ostali 10 dana. Srdačno nas je dočekala lokalna obitelj. Očarani ovim krajem, njegovim ljudima i poslovnim mogućnostima, vratili smo se nekoliko mjeseci kasnije u Lisice, gdje smo nastavili stvarati veze s fantastičnim ljudima”, kaže Jerome.
Na pitanje što je bilo presudno da grad u kojem su tada živjeli zamijene Ljubuškim Jerome odgovara: „nakon više od desetljeća života u Londonu, trebali smo bliži kontakt s prirodom i opušteniji način života. Ogroman potencijal za rast poslovanja, povoljno oporezivanje i iznimna kvaliteta života u Ljubuškom bili su presudni u našoj odluci”. Ovaj simpatični par Simona i Jerome u Ljubuškom živi već dvije godine, te kažu kako su za to vrijeme stekli divne prijatelje. Jerome kako kaže vrijeme provodi uglavnom radeći, odlaskom u teretanu, te uživajući u šetnjama uz rijeku s psom Lunom. Naglašava kako cijeni domaću kuhinju i vina. „Uspoređivati Ljubuški s Francuskom nije jednostavno jer svaki ima svoj jedinstveni šarm. Ljubuški nudi miran način života i pun je mogućnosti za cvjetanje, lako je prirodna ljepota ovdje blagoslov, ona zahtijeva očuvanje i poštovanje, budući da izazovi s otpadom i recikliranjem ostaju. Osim toga, navigacija birokracijom može biti glomazna zbog oslanjanja na papir i nedostatka digitalnih procesa”, kazao je ovaj rođeni Francuz, ističući kako mu je cilj promicanje Ljubuškog kao živahnog središta digitalnih nomada i poduzetnika koji razmišljaju naprijed, sa snažnom predanošću stvaranju okruženja za suradnju u kojem se tehnologija skladno stapa s tradicijom za dobrobit svih.
U Švicarskoj se više ne pjeva
Pored Jeromea i Simone Ljubuški je nedavno postao novi dom obitelji Erat koja je doselila iz Švicarske. Otac, majka i njihove dvije kćeri brzo su se navikli na običaje i kulturu ovog gradića, te su svojim životom u Hercegovini više nego zadovoljni. Richard je rođen u Locarnu, talijanskom dijelu Švicarske dok je njegova supruga Silvia iz Meksika. Vrlo značajan korak na njihovom putu prema Ljubuškom bilo je njihovo prvo obiteljsko hodočašće u Međugorje 2011. godine kada im je prva kćer Valentina imala svega tri mjeseca.
,,U Hercegovini te ljudi pozdrave na ulici – svi se poznaju – kad ti prođu kraj kuće ostave susjedu malo povrća pitaju te jesi li dobro. Ima mnogo prilika za skupiti se, jesti, pjevati – da! Pjevati! – u Švicarskoj se više ne pjeva. Rekao bih to jedna je od glavnih razlika između dviju zemalja. U Hercegovini se pjeva, mladi pjevaju zajedno sa starijima”, govori Richard, ističući kako je Švicarska bogata i uređena zemlja, ali da je trenutno tamo također mnogo zbunjenosti: ljudi više ne znaju u što vjerovati.
,,U školama počinju učenje da muškarac nije muškarac, a žena nije nužno žena. Mnogi mladi ljudi ne želim više djecu; žele psa. Ponekad bi okolo gurali psa u kolicima. Jako malo mladih ide u crkvu”, objašnjava Richard. Naglašava kako nije bilo jednostavno ni njima odraslima ni djeci ostaviti obitelj, prijatelje , navike, mogućnosti koje Švicarska nudi kao zemlja…
„Jednog dana vozio sam se sa svojom kćeri Valentinom u našem autu. Nakon što sam pozdravio susjeda u prolazu, rekla mi je: “Tata, znaš, ne želim se vratiti u Švicarsku!” – “Zašto?” Pitao sam ju. Ona je odgovorila: “Zato što se ovdje u školi zbog djece osjećam dobrodošlo”. Ne samo djece, ali i cijelog školskog tima asistenata, učitelja i ravnatelja koji su nas impresionirali njihovu predanost i njihov izvanredan način da nam pomognu na svaki način”, priča ovaj novi stanovnik Ljubuškog.
Oduševljen je i susjedima koji, su kako kaže prema njemu i njegovoj obitelji od prvog dana pokazala izuzetnu susretljivost. Naglašava kako od njihova dolaska nije prošao niti jedan tjedan da im susjedi nisu pokazali znak pažnje, poklonili kutiju mandarina, vrećicu kobasica, prikolicu drva, pomogli u popravci stroja, reinstalaciji interneta, blagoslov, posjet svećenika… Jednostavno je, kaže, nemoguće nabrojati količina gesta koje su učinjene prema njima od vremena njihova dolaska. ,,U početku mislili smo da će jednog dana završiti. Međutim, svaki tjedan smo pozvani od strane naših susjeda, da sudjeluju na njihovim rođendanima, božičnim proslavama, susretima nakon svete mise…
Dok smo živjeli u Švicarskoj željeli smo uzgajati svoju hranu. Sada to radimo uz pomoć svojih susjeda koji nam pomažu. Bez podrške naših susjeda ništa od svega ovoga ne bi bilo moguće! Došli smo ovdje rasti u spoznaji Boga. To je isti onaj dragi Bog kojem bih želio zahvaliti na kraju ovog intervjua, što nam je pokazao svoju milost kroz ljubav i naklonost izuzetnih Ljubušaka. Neka nastavi blagoslivljati Njegov narod i učini da cijenimo ono što nam je dao”, kaže Richard.
Dodaje kako je njegov otac u početku bio ljut na njega jer se odlučio preseliti u Hercegovinu. Pitao ga je kako može biti tako sebičan da zbog svojih uvjerenja onemogući budućnost svojoj djeci. „ On vidi moralni pad zapadnog svijeta, ali ga još uvijek poriče kao i posljedice koje to podrazumijeva. Donekle, čak ni neki ovdje u Hercegovini nisu potpuno svjesni onoga što se događa u Europi. Mnogi mladi ljudi žele se tamo preseliti kako bi pronašli posao, nadaju se boljoj budućnosti ali ne priznaju istinski čega se odriču odlaskom iz Hercegovine”, ističe Richard.
Do sada je niz njihovih prijatelja, koji su bili skeptični po pitanju ove zemlje i života u njoj, došlo im u posjetu. Nakon boravka u Ljubuškom, Međugorju, Hercegovini shvatili su zašto se Richard sa svojom obitelji odlučio na ovaj potez. Oduševljeni su mirom kojeg pruža ovo mjesto. „Postajemo kao neka vrsta mosta između naših ljudi u Švicarskoj i Hercegovine”, kaže Richard, zaključujući kako su na neki način u isto vrijeme svjedoci Ljubušacima, u smislu da oni sami shvate koliko je dragocjen njihov životni stil.
