Bosna i Hercegovina je bila bure baruta, jer se jedan znatan dio JNA prilikom povlačenja iz Slovenije i Hrvatske dislocirao na prostor Bosne i Hercegovine i nedostajala je samo mala iskra da se sve zapali.
Ključevi rata bili su u rukama velikosrpskih političara i JNA kao sredstva za ostvarenje velikosrpskih ciljeva. Bosna i Hercegovina je bila faktički okupirana i dovedena pred svršen čin. Sumnje da se Bosni i Hercegovini sprema najcrnji scenarij, nažalost, uskoro su se obistinile. Nije trebalo dugo čekati, kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da velika kolona JNA iz istočne Hercegovine ide prema Mostaru i zapadnoj Hercegovini. Iako se, iz dotadašnjega iskustva s JNA, to ne bi moglo nazvati iznenađenjem, ipak je ova vijest sve uznemirila i na noge digla čitavu Hercegovinu. Bilo je mnogo pitanja i nepoznanica: što su razlozi i ciljevi njihova dolaska, gdje će se zaustaviti, kako reagirati ako krenu na Mostar i zapadnu Hercegovinu, koje mjere i aktivnosti poduzeti?
Gradska vlast u Mostaru također je bila nespremna, prije svega zato što nije imala kapaciteta niti ovlasti poduzeti odgovarajuće mjere ili reagirati na odgovarajući način, osim zauzimanja političkoga stajališta oko kojega također nije bilo suglasnosti.
Oružje TO već prije je izuzela JNA, tako da su sve oči bile uprte u policiju od koje se očekivalo da može nešto poduzeti i reagirati u novonastalim okolnostima. Kada se tomu doda i agresija koja je tada svom žestinom vršena na Hrvatsku, to bi ukratko bilo ozračje u kojem se očekivao mogući dolazak JNA.
Zaključak bi bio da je goloruk narod ostavljen na cjedilu, prepušten sam sebi, da se kako zna i umije organizira i suprotstavi JNA koja je raspolagala svim vojnim efektivima. Na koncu se ostvarilo ono što se i očekivalo, JNA iz istočne Hercegovine se stacionirala u dolini Neretve i u Mostaru, a u stvari okupirala te prostore. Bilo je to 19. rujna 1991., taj datum ostat će upamćen kao povijesni jer je kasnije ustanovljen kao dan kada je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu, odnosno smatra se početkom rata u Bosni i Hercegovini. Od toga trenutka ništa više nije bilo isto, čak se i vrijeme računalo do dolaska i poslije dolaska rezervista, odnosno JNA. Vrijeme prije rata i vrijeme rata.
U prvom trenutku zavladali su šok i nevjerica zbog činjenice da su došli bez najave i bilo kakva povoda, a posebno iznenađenje za građane bilo je njihovo ponašanje. Od prvoga dana njihova dolaska pa do početka otvorene agresije, u travnju 1992. godine, otvoreno su stali na stranu srpskoga naroda i sve što nije bilo u interesu Srba proglašeno je ustaškim i fašističkim djelovanjem.
Odmah po njihovu dolasku uslijedilo je maltretiranje i fizičko zlostavljanje građana nesrpske nacionalnosti kao i pucanje iz vatrenoga oružja po naseljima Dračevice, Gnojnice, Buna, Jasenica i Rodoč, u kojima su tada bili stacionirani. Osim počinjenja materijalne štete na stambenim i poslovnim objektima, sigurnosna situacija se jako pogoršala zbog čega su se mještani tih naselja iseljavali na prostore koji nisu bili okupirani. Djelatnici SJB Mostar su napravili očevid o okolnostima pucanja rezervista po navedenim naseljenim mjestima i sačinili izvješće iz kojega je vidljivo da su tom prilikom oštećeni desetci objekata, a jedna osoba je preminula zbog šoka koji je zbog pucnjave doživjela.
Slična situacija je bila i u drugim općinama. U Nevesinju, Stocu i Čapljini nesrpsko stanovništvo je također doživljavalo torture i zlostavljanja čak i sa smrtnim posljedicama, o čem su djelatnici CSB Mostar također sačinili izvješće.
Jedan incident s JNA izazvao je posebnu pozornost i uznemirio javnost. Nedaleko od Posušja došlo je do razmjene vatre između naoružanih civila i JNA, koja se u koloni kretala na relaciji Kupres – Posušje. Tom prigodom poginuo je Ludvig Pavlović, koji je s članovima Bugojanske skupine 1972. godine ušao u Jugoslaviju s nakanom podizanja oružanoga ustanka i rušenja Jugoslavije. Svi članovi Bugojanske skupine su poginuli u borbi ili su strijeljani nakon suđenja osim Ludviga Pavlovića kojemu je, kao starijem maloljetniku, smrtna kazna preinačena u zatvorsku. Ludvig Pavlović je nedugo prije nego što će poginuti odslužio dugogodišnju kaznu zatvora. Ovaj događaj opisan je u depeši CJB Livno, u kojoj se, između ostaloga, navodi: „Dana 18. 9. 1991. god. naša patrola stanice milicije za bezbjednost saobraćaja Livno, vršila je pratnju vojnih vozila po depeši MUP-a SR BiH broj 01¬/3-724, od dana 17. 9. 1991. god. od Kupresa preko Tomislavgrada do Posušja. Dolaskom u mjesto Gornji Vinjani do dva-tri km od Posušja, pošto se naša patrola kretala ispred vojnih vozila oko 1 km ista je prelaskom iza ugostiteljskog objekta ‘Mirinda’ vl. Petrović zv. Čadžo, na jednom proširenju puta zastala u namjeri da sačeka vojna vozila koja su se sporije kretala. U međuvremenu, patroli je s vozilom marke ‘Z-101’, reg. oznaka MO prišao nepoznati čovjek i obavijestio milicionara da je krenuo prema Tomislavgradu, ali da nije mogao proći pošto je u usijeku iza gostionice u pravcu Tomislavgrada prepriječena preko puta cisterna crvene boje. Patrola je odmah krenula nazad i došavši 50-ak metara od usjeka vidjeli su cisternu prepriječenu preko puta i čuli žestoku paljbu iz automatskog oružja. Pošto milicionari nisu znali o čemu se radi niti su znali ko puca i nakon dva rafala koji su bili ispaljeni nekoliko metara od njihovih kola primijetili su s obe strane na vrhovima usjeka nepoznate osobe u civilnim odijelima koji su naizmjenice izmjenjivali paljbu s vojskom.“
Bosna i Hercegovina je, faktički, bila okupirana i dovedena pred svršen čin. Šahovskim žargonom kazano: Bosna i Hercegovina je bila pred mat pozicijom, što bi automatski i Hrvatsku, koju je bilo nemoguće braniti ako padne Bosna i Hercegovina, također dovelo u skoro bezizlaznu situaciju.
U ovako složenoj, ili bolje reći kaotičnoj situaciji, postavljalo se pitanje što može poduzeti policija, ako uopće može i kako. Na potezu je bilo Predsjedništvo SR BiH. Jedino što je preostalo bilo je aktivirati pričuvni sastav policije. Kao i u mnogim situacijama dotad nije bilo konsenzusa, Srbi su bili protiv takve odluke. No, mi u SJB Mostar nismo bili u mogućnosti čekati pa smo odmah po dolasku JNA, odnosno rezervista, aktivirali pričuvni sastav policije.
U međuvremenu je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine usvojilo odluku da se aktivira pričuvni sastav policije, o čem smo obaviješteni depešom MUP-a SR BiH u kojoj se, između ostaloga, navodi „ Po naređenju Predsjedništva SR BiH aktiviran je rezervni sastav milicije i s tim u vezi funkcionisanje poslova i zadataka milicije vrši se u posebnim uslovima. S tim u vezi, ukazujemo da se prema odredbama člana 63. Zakona o unutrašnjim poslovima pripadnici rezervnog sastava milicije smatraju ovlaštenim službenim licima za vrijeme dok su angažirani za vršenje poslova javne ili državne bezbjednosti. S obzirom na tu zakonsku odredbu rezervni sastav milicije ima sva prava, dužnosti i odgovornosti kao i aktivni sastav milicije. Ova naredba se primjenjuje od 27. 9. 1991., s početkom u 08,00 časova.“
Aktiviranje pričuvnoga sastava policije imalo je, prije svega, psihološki učinak kod građana. Da toga nije bilo mnogi građani napustili bi grad, što je bio jedan od ciljeva agresora, a što bi bilo pogubno i što se, na sreću, nije dogodilo.
Nakon što je aktivirana pričuvna policija i organizatori otpora intenzivirali su svoje aktivnosti pa je nekoliko dana po dolasku rezervista osnovan Krizni štab (23. rujna 1991.). Za predsjednika Kriznoga štaba imenovan je Jadran Topić, a članovi su mu bili: Rade Bošnjak, Petar Zelenika, Franjo Golemac, Ljubo Perić, Vlado Čuljak, Slavko Puljić, Vinko Marić, Božo Pehar i Antonio Pehar (glasnogovornik) . Krizni štab kasnije je prerastao u Općinski krizni štab Mostar, čije su dragovoljačke postrojbe sudjelovale u oslobađanju Mostara. S Kriznim štabom koji je djelovao u ilegali imali smo stalnu suradnju. Kako bismo spriječili potpunu blokadu grada uspostavili smo policijske punktove u zapadnom dijelu grada te im tako onemogućili prodor na te prostore. Naime, vojsci je bio cilj ovladati Planinicom i Bilima, strateškim kotama u zapadnom dijelu grada, čime bi grad stavili u potpunu izolaciju, odnosno u potpunosti bi ga zaposjeli, a nama je zapadni dio grada bio jedina odstupnica i spona sa zapadnom Hercegovinom, Hrvatskom i svijetom. JNA je u pregovorima stalno vršila pritisak na SJB da se uklone policijski punktovi. Optuživali su nas (SJB) da ograničavamo slobodu kretanja JNA, da je to njihovo ustavno i zakonsko pravo. Također su nas upozoravali, odnosno prijetili nam, ako se policija ne povuče s punktova oni će proći uz uporabu sile. No, nisu nas uspjeli zastrašiti, izdržali smo sve prijetnje i pritiske. Crtu, koju smo tada uspostavili policijskim punktovima na Rudniku, Smrčenjacima, Bakšimu, Balinovcu, odnosno na Žovnici i u Kruševu do susjedne općine Čitluk, uspjeli smo sačuvati do konačnoga oslobađanja grada i na te prostore agresorska JNA nikad nije došla. Uspostavom crte u zapadnom dijelu grada spriječeno je potpuno okruženje grada od JNA i omogućeno organizatorima otpora, odnosno Kriznom štabu, da u pozadini na slobodnom teritoriju nesmetano organizira obranu grada. Ovo je bio prijelomni trenutak u kojem je policija odigrala ključnu ulogu, a koji je umnogo odredio daljnji tijek događaja u Domovinskom ratu u Mostaru, dolini Neretve pa i šire.
Ovo je bila naša reakcija na agresiju JNA na Mostar i dolinu Neretve. Da nismo reagirali kako smo reagirali, pitanje je što bi bila alternativa. U sličnim su situacijama bili Vukovar, Sarajevo, Srebrenica i mnogi drugi gradovi. Znamo kako je tamo završilo. Zahvaljujući tomu što smo imali policiju koja je djelovala legalno i legitimno bili smo u mogućnosti organizirati crtu obrane. Čitavo to vrijeme naš rad i djelovanje JNA je osporavala kvalificirajući naše postupke protuustavnima i protuzakonitima. Trebalo se sa svim tim pritiscima i napadima nositi i sačuvati crtu do travnja 1992. godine, do kada su se uspjele organizirati i osposobiti dragovoljačke postrojbe – bojne, koje će u međuvremenu biti ustrojene u HVO-u i koje će u konačnici osloboditi grad i prostore doline Neretve. Koliko su ovo bile sudbonosne odluke vrijeme je uskoro pokazalo. Diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske počinjeni su mnogi i najteži ratni zločini pa i genocid u Srebrenici.
I Mostar je jedan od mnogih gradova koji su doživjeli ratnu tragediju. Mnogo ljudi je poginulo, ranjeno ili prognano, a nad gradom je učinjen urbicid. No, zahvaljujući tomu što nismo dopustili JNA da potpuno zaposjedne grad, spriječili smo da Mostar doživi sudbinu Srebrenice. Srebrenica je bila zaštićena zona pod zaštitom snaga UN-a u kojoj je pred očima međunarodne zajednice počinjen genocid u srcu Europe. Što bi se tek dogodilo u Mostaru i Hercegovini? Za pretpostaviti je da bi tragedija bila daleko veća kada se zna kakav je bio animozitet prema zapadnoj Hercegovini koja je u bivšoj državi sustavno stigmatizirana četrdeset i pet godina uz hipoteku Drugoga svjetskoga rata koju su nosili svi u zapadnoj Hercegovini. Ta ogromna vojska, JNA, došla je, kako su govorili, „naplatiti dugove“ zapadnoj Hercegovini. Kao što su naplatili Muslimanima u Srebrenici – general Ratko Mladić, zapovjednik srpske vojske, tada je izjavio da je to bila osveta Turcima za sve zločine koje su počinili nad srpskim narodom za vrijeme turske vladavine.
Zahvaljujući tomu što smo se uspjeli organizirati i vojno suprotstaviti JNA pomogli smo prije svega sebi, ali i Srbima koji nam trebaju biti zahvalni što se nisu ostvarili njihovi planirani ratni ciljevi jer bi to bila, pored Srebrenice, još jedna hipoteka srpskom narodu. Što je u svem tom kriv narod? Ništa. Ali na žalost narod uvijek plaća cijenu pogrješnih politika.
Prva bitka je bila dobivena. Spriječili smo pozicioniranje JNA, što je bilo ključno za daljnji tijek rata, no rat je tek počeo i ovo je bila samo jedna u nizu bitaka koje će uslijediti na putu do pobjede i konačnoga oslobađanja Mostara i Hercegovine, u što smo, bez obzira na okolnosti koje nam nisu išle na ruku, čvrsto vjerovali.
Viktor Stojkić: Rat prije rata, 2015.
