Rodna kuća vridnija od zlata: Nema kćeri u tuđini sreće

VRIDNIJA OD ZLATA
Sa koferom na uskom puteljku
kad se zora pozdravlja sa noći
kroz jecaje šaptala sam tiho :
Zbogom majko brzo ću ti doći.
Otišla sam uplakanog lica
grleć majku , brišuć suze njene
siromašna ne imadoh mnogo
ponijela sam samo uspomene.
Te prelijepe uspomene drage
i sjećanja vrijednija od zlata
siromašnu od kamena kuću
njena stara , rasklimana vrata.
U tuđini sanjala sam često
dragu majku , lice dobrog ćaće
utjehu su davale mi riječi:
Jednom kćeri Bog nam dobro dat će.
Koliko me probudila puta
gorka suza na umornom licu
spoznaja da majka negdje tužna
jedva čeka da zagrli dicu.
Kao sjena pratila me stalno
ljubav majke tako blaga , mila
iscrpljene ruke dragog oca
mala kuća gdje sam se rodila.
Šetajući ulicama grada
te tuđine daleke i puste
u mislima bio mi je kamen
smilje , drača i paprati guste.
Kad bi netko ponudio meni
brdo para i šaku dukata
ipak srcu milija bi bila
rodna kuća vridnija od zlata.
Sivi kamen iz kojeg sam nikla
svo bogatstvo zamjeniti neće
još i sada čujem riječi oca :
Nema kćeri u tuđini sreće…..
Piše : Ljiljana Tolj