Sve je započelo kolonom koja je krenula ka Zenici, a završilo kolonom u kojoj su se sve generacije navijača Zrinjskog vraćale kućama nakon veličanstvene proslave duple krune pred Kosačom. Između ta dva događaja ugarala se utakmica protiv Leotara na kojoj je Plemićima dodijeljen pokal za naslov prvaka BiH. Bilo je to sedam dana iz snova za svakog navijača HŠK Zrinjski. Bio je to scenario koji su sanjali oni sanjari koji su koncem prošlog stoljeća pratili Zrinjski po oranicama tadašnjih liga. Bio je to scenario po kome se mora i treba snimiti film. Bio je to scenario koji je uvertira za Ligu prvaka usred našeg grada.
I sada nakon ovog velikog tjedna misli lete na početak. Kao i svaki početak i ovaj je bio težak. Na tom početku nije bilo popularno biti navijač. I sada se sjetim podsmjeha mostarskih pametnjakovića i telećih pogleda koji su nas pratili na putu prema stadionu. A stadion je bio stadion samo zato što je imao travnjak i dva gola i neuvjetne svlačionice. To što se mokrilo “pod borićima” nikom nije smetalo, kao ni na momente slabi rezultati. Koliko para toliko muzike, a i kome je tada bilo do nogometa. Sirotinja je gledala kako preživjeti, a oni drugi su se već obogatili na ratu i tuđoj muci. Jedina radost i tuga bio je Zrinjski. Puno toga bi se moglo napisati o odlasku na gostovanja stopiranjem, a još više kako su nas neprijateljski dočekivali na “prijateljskim” utakmicama. Nije bilo blistavih dresova, niti majica kakvih smo na tisuće mogli vidjeti preksinoć pred Kosačom. Smo sretnici su imali šalove koji su napravljeni zahvaljujući nekoliko entuzijasta. Sretan je onaj koji je imao taj šal. I danas ga ljubomorno čuvam na posebnom mjestu u ormaru. Gušt je bio prošvercat koje pivo na utakmicu, i otići na neko od gostovanja. Na gostovanjima se dijelilo sve što smo imali. Što je imao jedan imali su svi. Što su imali svi imao je jedan i niko nikada nije ostao ni gladan ni žedan. Misli lete ka staroj Pecari, Čapljini, Gabeli, Orašju, Posušju…
Ostat će zauvijek u pamćenju i prva gostovanja, ono Đerzelez na Koševu, pa ono Leotaru u Kupu BiH. Išla su tada po tri autobusa na ta gostovanja, a mi smo se osjećali veliki, najveći na svijetu. Koliko nas ima kontali smo tada. Gledajući ovo gostovanje u Zenici ili ono ljetos u Bratislavi to je bio mizeran broj, ali u tim trenucima to su bila naša najmasovnija gostovanja. Poslije se sve slagalo kao domine. Prva titula je došla u najbolje vrijeme za 100 rođendan. Danas ih imamo osam i još dva pokala osvajača kupa. Brate narasli smo i izrasli u velik, najveći klub na ovim prostorima. Izrasli smo u klub koga radnim radom na gostovanje prati 2500 navijača. Izrasli smo u klub koga voli cijela Hercegovina, ali i središnja Bosna i Posavina.
Izrasli smo u klub koji na proslavi dočeka 10 000 ljudi. Ono što smo nekada viđali na snimcima iz Brazila ili Argentine dočekali smo usred svoga grada. Ovih proteklih sedam dana ostat će urezani u srcima svih navijača koji su dočekali Plemiće na balkonu Kosače. Otišla je ta slika u svijet. Ludih i nezaboravnih sedam dana koje ćemo pamtiti cijeli život. Onaj tko je bio na tim događajima pamtit će ih čitav život, a onaj tko je propustio neke od njih žalit će do kraja života, a Zrinjski je život i više od toga. Voljen je i stvoren da živi vječno, pa je nakon gašenja i zabrane se kao Feniks podigao iz pepela i došao na tron. Na tronu ima mjesta samo za jedan klub, a on je HŠK Zrinjski. Ljubav je to koja ne prestaje. Ljubav je kada čovjek na štakama bez noge dođe u Zenicu. Ljubav je i kada jedan drugi da otkaz jer ga šef nije pustio na tu utakmicu. Ljubav je i otac i dva sina u tri različita prijevozna sredstva na putu za Zenicu. Ljubav je i četiri djevojke u automobilu s obilježjima Zrinjskog. Ljubav je bijela sjeverna tibina u Zenici. Ljubav je Čitluk, Stolac, Čapljina, Ljubuški, Žepče, Metković, Vitez, Kupres, Vinkovci, Metković. Ljubav je 10 000 navijača pred Kosačom. Ma nema dalje. Ljubav je Zrinjski. Mislili su neki da nas neće biti i da ova priča nikada neće biti ispričana. Ni sami ne znaju u kakvoj su zabludi živjeli. U ovom slučaju ne vrijedi ni ona da sto puta izgovorena laž postane istina. Neki to nikada neće shvatiti…
HERCEGOVINA.in
