Naslovnica Show Lifestyle Širokobriješka glumica Marijana Mikulić: ‘Nemam vremena za nebitne ljude’

Širokobriješka glumica Marijana Mikulić: ‘Nemam vremena za nebitne ljude’

Glumica koja je u filmu ‘General’ utjelovila Dunju Gotovinu za Story iskreno govori o izazovima s kojima se susreće kao majka trojice sinova – 10-godišnjeg Ivana, petogodišnjeg Andrije i Jakova kojem je devet i pol mjeseci, ističući da su joj oni i suprug Josip na prvome mjestu

Neki su ljudi silno zabavni zbog svoje neposrednosti, autoironije, iskrenosti, a upravo je takva kazališna, filmska i televizijska glumica Marijana Mikulić. Unatoč ludom ritmu, jer je prije devet i pol mjeseci rodila sinčića Jakova kojem su ona i suprug Josip najviše posvećeni, a tu su i njihova dva starija sina, živahni desetogodišnji Ivan i petipolgodišnji Andrija koji su trenutačno kod bake u Hercegovini, našla je vremena za snimanje i razgovor o ulozi u filmu ‘General’ redatelja Antuna Vrdoljaka. O Dunji Gotovini koju igra, zašto nije bila na premijeri, kako joj je bilo snimati s Goranom Višnjićem, što cijeni kod kolega, gdje vidi nepravdu, kao i o svojim malim vragolanima, ispričala nam je ova 37-godišnjakinja.

Story: Na nedavno održanom Pula film festivalu prikazan je dugoočekivani film ‘General’ u kojem igrate manju, ali zahtjevnu ulogu Dunje Gotovine. Jeste li bili na premijeri?

Nisam, na žalost.

Story: Što je razlog tome?

Ne znam. Iskreno, iz produkcije me nisu kontaktirali pa se nisam osjećala pozvanom, a nisam htjela dolaziti samoinicijativno. S druge strane, puno je glumaca u filmu pa su vjerojatno u pitanju praktični razlozi oko smještaja i ostale logistike.

Story: Jeste li se čuli s kim od kolega iz filma koji su bili na premijeri?

Da, stalno sam komunicirala s Natašom Janjić, i prije premijere i u vrijeme prikazivanja filma. Poslala mi je snimku iz Arene s mojim scenama i djelićem atmosfere. To mi je bilo super, baš lijepo od nje. I sama sam se pitala kako je sve ispalo.

Story: Spomenuli smo da tumačite gospođu Dunju Gotovinu, suprugu Ante Gotovine.

Još prije početka snimanja ‘Generala’ u glumačkim kuloarima stvorila se velika pompa oko filma. Svi su nekako htjeli biti, barem po priči mojih kolega, dio tog projekta. Što zbog redatelja, što zbog visoke produkcije. Baš sam u to vrijeme snimala seriju ‘Prava žena’ s Natašom Janjić i bila je neka priča da će Dunju igrati Zrinka Cvitešić, koja je u to vrijeme bila u Americi. Ne znam detalje, ne bih htjela reći neke dezinformacije, ali Zrinka je bila u prvoj verziji Dunje. Onda mi je jednom prilikom Nataša rekla da Zrinka, na žalost, zbog drugih poslova neće moći igrati Dunju, ali da bih ja, poznavajući moj jak karakter, također bila odličan izbor. Naravno da me to zaintrigiralo i tada su počele audicije. Moram reći da iznimno poštujem sve što je Zrinka napravila pa sam bila jako sretna i zbog uloge i činjenice da sam dobila priliku igrati nešto što je trebala moja kolegica kojoj se divim.

Story: Kako ste se uživjeli u Dunjin lik? Jeste li gledali neke snimke, odnosno upoznali gospođu Gotovinu?

Nisam gledala snimke, nisam je imala priliku upoznati. Jednostavno sam htjela da to bude moja Dunja. Doduše, ljude koji je poznaju ispitivala sam kakva je osoba.

Story: I što kažu ljudi koji je poznaju, kakva je Dunja?

Jaka žena, pravi vojnik. I sebe tako doživljavam, uvijek sam se borila za sebe. Sretna sam što sam u životu upoznala i neke ljude koji su mi pomogli. Ali nisam imala nekog da me vodi za ruku nego sam sve morala sama. Zato mi je bio gušt glumiti takvu ženu, ali moram priznati da je bilo i malo opterećenje igrati stvarnu osobu. Može vidjeti što sam napravila. Jedno je kad te kritiziraju novinari, publika, struka, ali drugo je kad to radi osoba koju igraš. Nisam u puno scena, ali nadam se da sam ih dobro iznijela.

Story: Jeste li dobili reakcije od kolega?

Da, jesam. Već sam spomenula Natašu i moram reći, premda smo se relativno nedavno upoznale snimajući ‘Pravu ženu’, i ne čujemo se često, da od nje uvijek dobijem podršku i čujem lijepe riječi. Rekla mi je da su scene odlične.

Story: Što ste to svoje dali Dunji?

Svi mi glumci liku dajemo nešto svoje. Izazov mi je bila scena u kojoj se Dunja i Gotovina upoznaju. Kako dočarati jaku ženu vojnika u toj zavodljivoj sceni u kojoj opet mora biti ženstvena? Redatelj Antun Vrdoljak tada je odigrao ključnu ulogu. Prije nisam radila s njim, divan je. Vidio je da sam se malo stisnula. Tu su bili Goran Višnjić i Mustafa Nadarević, koji su već sto dana radili zajedno, a ja sam došla naknadno. I nakon tisuća minuta snimljenih prije u serijama i filmovima, u tom sam se trenutku osjećala kao da sam prvi put na setu. Sva sam bila napeta. Antun me odveo sa strane i pitao: “Što je, mala? Ti to možeš, nemoj se brinuti”. Onda su mi se otpustile kočnice i sve je ispalo dobro. Baš je lijepo doživjeti kada redatelj voli glumca i želi da ostavi svoj maksimum.

Story: Kakav vam je dojam ostavio Goran Višnjić? Jeste li popili kavu?

Nismo došli do kave jer, kao što sam rekla, nisam puno bila na snimanju. Mogu reći da je Goran na mene ostavio dobar dojam, nije izigravao zvijezdu, kao što rade neki naši kolege tako da se produkcija prema njima ponaša kao da su bogom dani. A Goran, koji je radio u vrhunskim produkcijama i snimao sa svjetskim zvijezdama, bio je jedan od nas, a to pokazuje nečiju veličinu. Naravno, netko od kolega ne mora snimiti neku vanjsku produkciju da bi pokazao da je dobar i vrijedan, ali izigravati veličinu, a tek si zinuo na svijet, po meni nema smisla. No ljudi koji su puno toga napravili nikada i nisu ti koji stvaraju probleme.

Story: Gdje ste snimali?

U Zagrebu. To mi je bilo lijepo i dragocjeno iskustvo, od korektnih kolega, produkcije do redatelja.

Story: Jeste li konačno pogledali film?

Nisam. Premijera je bila, a ja čekam da film dođe u kino.

Story: S kime ćete ga pogledati?

Nadam se sa suprugom. Valjda ćemo dotad moći ostaviti Jakova na čuvanju i u miru pogledati film.

Story: Jeste li se vratili s rodiljskog dopusta?

Vratila sam se u travnju, već smo bili na gostovanju u Dubrovniku s predstavom ‘Snježna kraljica’. Vodila sam Jakova sa sobom jer ga još dojim pa smo morali zajedno putovati. Od jeseni krećemo u nove pobjede, nove predstave, premijere. Već razgovaramo o božićnim komadima, tu je i ‘Orašar’ koji je prošle godine rasprodan dva mjeseca unaprijed. Veselim se novoj sezoni u Trešnji.

Story: Spominjete sinčića Jakova, on sad ima devet i pol mjeseci. Rekli ste i da ste dio trudnoće preležali?

Zato što sam se preforsirala.

Story: Od čega?

Svačega. Čim sam prestala raditi, uhvatila sam se stana, čišćenja, kuhanja, pranja.

Story: Kako ste provodili vrijeme dok ste morali mirovati?

Grozno. Nisam mogla ni čitati ni gledati televiziju. Cijele dane sam ležala, a čim bih počela nešto čitati, zaspala bih. Onda sam se svako malo budila, i to mi je bilo koma. Sada se trudim sve nadoknaditi. Hvatam gradivo otprije dvije godine.

Story: Kako stižete sve s još dva dečka, Ivana i Andriju?

Jedva lovim konce jer je Ivan školarac, što je velika razlika u odnosu na vrtić. Andrija je rođen dok je Ivan išao u vrtić pa nije bilo te odgovornosti oko škole i učenja. Ovo je već nešto ozbiljnije. Tu je i glazbena škola, djeca idu na razne aktivnosti, malo dijete, nemaš nikog da ti pomogne, baš je teško. Jedno vrijeme imali smo tetu čuvalicu, ali dobila je stalni posao. Sad tražimo novu, odnosno mislimo da smo je našli jer bez tete nema šanse išta napraviti. Nije mi ih lako ostaviti ni pet minuta, a kamoli odigrati predstavu tri sata. Najvažnije mi je da su djeca zbrinuta, da znam da će ih netko dočekati, skuhati im, iako najviše volim sama kuhati, to je neki moj opsesivno-kompulzivni poremećaj. Sve moram imati pod kontrolom. Sada mi je mama puno pomogla. Andrija i Ivan navalili su da hoće kod bake u Hercegovinu, pa sam u tjedan dana otkako nisu u Zagrebu čuda napravila. Sama sam s bebom, pripremim joj jedan, dva obroka, a ostalo vrijeme je dojim. Samo s jednim djetetom svašta stignem napraviti. Kad mi netko počne kukati što im baka kuha ili ovo, ono, dođe mi da ga pljusnem jer ima baku koja mu je tu. Samo da skuha i dočeka dijete iz škole, to već puno znači.

Story: Spominjali ste da ste borac. U kojim ste se trenucima osjećali sami?

Često, na snimanju mi se znalo dogoditi da se osjetim sama i izložena. Postoje scene koje su same po sebi eksplicitne pa kolege koriste priliku i svašta rade. Osjetiš se kao idiot. Naučili su nas da šutimo, radimo, ne talasamo. Ali to sam otkantala. Prekidam scene, setove, snimanja u tom slučaju. To su neke situacije u kojima je žena i dalje u podređenom položaju. Ako, primjerice, glumica kaže da je kolega iskoristio priliku, nedolično se ponašao, ispadne da ona nije dovoljno dobra. Sasvim je drugo kad je nešto opravdano, kada je scena napisana na određen način, ali osjeća se da se glumicama smije reći svašta. Da ona koja se buni, kada se nađe u takvim situacijama, još ispada kao da je sama tražila nešto ili u najmanju ruku da je smiješna.

Story: U kakvim situacijama više ne šutite?

Prije sam bila nekako mekša. U smislu javna sam osoba, surađujem s raznim organizatorima, urednicima, novinarima pa sam se sa svima trudila biti dobra i u načelu sam za to. Ne moramo privatno prijateljevati, ali zašto ne njegovati dobre odnose? Ali ako je netko prema meni smeće, lijepo ću pozdraviti, ali nemam potrebu taj odnos ni njegovati ni produbljivati. Nemam dovoljno vremena ni za ljude s kojima sam uistinu dobra, koji su dobri prema meni, žele biti sa mnom, a kamoli za neke nebitne koji misle da su mi neophodni. U životu je prijeko potrebno imati dovoljno vremena za svoju obitelj i dovoljno posla da imaš od čega živjeti, a koliko ću se puta pojaviti na nekom eventu ili špici, o tome mi, hvala Bogu, karijera nikad nije ovisila.

Story: Očigledno ste došli u fazu da vas nije strah reći svoje mišljenje i zauzeti se za sebe. Je li vas ponekad strah da bi vas to moglo koštati?

Svima nam je stalo do toga da ljudi koji nas okružuju radije imaju o nama dobro mišljenje nego suprotno. A to što će meni netko raditi nešto loše, pa ću mu se zamjeriti jer ću mu reći da to nije u redu, stvarno me uopće nije briga. U suprotnom šaljem lošu poruku svojem djetetu, jer i njega netko može tući ili na bilo koji način zlostavljati pa ono neće poduzeti ništa jer se, eto, ne želi zamjeriti.

Story: Kako odgajate djecu?

Nastojim im usaditi sve ono o čemu se danas sve više stječem dojam da je pogrešno, odnosno da budu dobri i pošteni ljudi, da se brinu o sebi i o drugima. Ako ne voliš i ne poštuješ sebe, nećeš ni druge. Da ne smiju tući curice, da postoje bolji načini od potezanja i navlačenja suknji da bi nekoj curici pokazali da im se sviđa. Sve su to stvari o kojima moraš razgovarati, o kojima moraš tupiti pa će sve valjda sjesti na svoje mjesto. Nadam se da će jednog dana biti sretni i zdravi. To mi je najvažnije.

Story: Kako su Andrija i Ivan reagirali kada se rodio Jakov?

Veselili su se, iako je Andrija bio ljubomoran. Dugo je bio moja maza, i dalje je. Bude boljih i lošijih dana, ali klapamo. Bude mi žao što nisam jedna od onih staloženih, skuliranih mama koje uvijek imaju živaca. Ja viknem, drukčije s njima ne izlazim na kraj. Tvrdoglavi su, to im je zapisano u genskom kodu, skakanje po kamenu i šumi, a u Zagrebu su u stanu, vani na betonu. Što da od njih očekujem? Moram dreknuti, ali uvijek s najboljom namjerom. Trudim se imati vremena za njih i ne priuštiti im baš sve što žele. Učim ih da oko nas ima ljudi koji nemaju ništa pa se u božićne dane sjetimo potrebitih, potičem ih da daju svoje igračke, ali ne stare nego nove. Borba, svaki dan neka nova borba.

Story: Kakvi su dečki karakterno?

Potpuno su različiti, i fizički i karakterno. Zajedničke su im svojeglavost i upornost i nadam se da će to usmjeriti na nešto dobro. A takvi smo suprug i ja. Ivan je ustrajan u nečemu što zavoli, a izdvojila bih njegovu profesoricu klavira Sanju Koren koja je iz njega uspjela izvući da nakon samo dva mjeseca glazbene škole svira na glazbenim večerima za talentiranije učenike. A govorimo o djetetu koje je u školi dobilo pismeni ukor jer je preživ i ima slabu koncentraciju pa izvodi gluposti. Stvar je samo u pedagozima koji ne znaju izići na kraj s takvim djetetom. Andrija je odgovorniji. Čemu god pristupi, mora to izgurati do kraja. Vrlo je studiozan. Jakov je još beba. No vidimo tu upornost i kod njega. Ima stvari koje ne smije dirati, recimo utičnicu, kabel, pa dođe i počne vrtjeti  glavom kao ne, ne, ali ipak mora probati.

Story: Vama je kazalište svaki dan?

Baš tako, nikad mi nije dosadno.

Story: Koliko vam suprug pomaže?

U svemu ovome smo zajedno. Potegne više onaj tko je više kod kuće.

Story: Pokazuju li dečki glumačke afinitete?

Ivan je više redatelj. Šeta se s mobitelom u ruci i snima neke naše situacije pa montira glazbu. Andrija je prije volio glumiti i pjevati, a sad bi trenirao karate i neke druge sportove.

Story: Kad ćete na godišnji?

Ovaj je intervju zadnja obaveza u Zagrebu, pakiramo se i idemo put juga. Bit će nas od Makarske do Širokog Brijega.

Story