Naslovnica Hercegovački običaji i tradicija Sjećanja don. Joze Zovke: Bijelo Polje Mostar

Sjećanja don. Joze Zovke: Bijelo Polje Mostar

Do gradnje hidrocentrale u Jablanici Bjelopoljci su od Neretve imali jedino ovu korist: u vrijeme jesenskih i zimskih kiša ona bi nosila drva iz brda svoga gornjeg toka, pa bi ih svijet hvatao rukama! Tako se nekih godina dobro opskrbljivalo drvima u inače bezdrvom mjestu. Iz mog djetinstva sjećam se da je Ivo Golemac Cugsfirer imao najdulju kuku i bio smatran najvještiji u tom poslu. Sjećam se kako je nekada u našoj avliji bila velika hrpa tih drva.

Druga rječica u Bijelom Polju zove se Potok ili Potoci. Izvire na vrh sela Potoci u zaseoku Bošnjaci ispod izdanka brda Porin i Šljeme. Utječe u Neretvu ispod naše crkve. Nikada ne presuši, pa je velika blagodat za selo. Služi za natapanje zemlje u Potocima i u jednom dijelu Livča. Mnogima služi za piće. Tamo je do 1930. godine služila za piće onakva kakva je dolazila iz svog vrela.

Toga vremena načinjen je vodovod s dosta česma. Do mog odlaska iz Bijelog Polja 14. veljače 1945. vodovodna cijev na sjeveru dolazila je do pravoslavne crkve, a na jugu do samostana časnih sestara. Taj vodovod načinila je predratna Jugoslavija zauzimanjem onodobnog narodnog poslanika Hrvatske seljačke stranke Nikole Preke (Precca, porijeklom Albanez), koji se onda odvojio od dr. Mačeka i bio ministar Socijalne politike u Beogradskoj vladi.

Potok je davao pogon mlinicama-vodenicama: Skendera, Topića, Trišića (Pravoslavni), Petra Zovke zvanog Zaličkić, braće Ilje i Matiše Bošković pok. Vidaka, katoličke župe, časnih sestara i Ljube Kožula pok. Ilije zvanog Đolatana. Do 1930. vodeni kanali (Đerizi) za natapanje bili su primitivni: jednostavno iskopani u zemlji. Te godine Vodena zadruga je uz pripomoć države, a posredovanjem spomenutog Preke načinila kanale od cementa, tj. glavni kanal od vrela do naših kuća na Livodinama. To ima svoje prednosti, voda teče brže i ne gubi se u zemlji, kanale je lakše i brže očistiti.

Treća rječica u Bijelom Polju zove se Livčina. Izvire u selu Livač ispod brda Šljemena.

Utječe u Neretvu ispod naših kuća. Zašto joj je ovo ime ne znam. Je li selo po njoj dobilo ime ili ona po selu, ne znam. Ona dijeli Livodine od Borače. Naš susjed pok. Andrija Leko pok. Ivana oko 1925. godine regulirao je tok Livčine od mosta do naše Livčine (tako se zove jedan komad naše zemlje). Naime Livćina je presijecala jednu Andrijinu njivu. On je iskopao kanal od mosta na Livčini skoro do naše Livčine (njiva) na terenu od Borače, koji je bio naviše od njegove njive.

Za ljetnih dana kada Livčina presuši, zemljom i kamenjem pregradio je Livčinu ispod mosta. Kad bi ona na jesen protekla, tekla je novim tokom. Andrija, koji je bio u USA oko 4 godine, jamačno je u USA vidio nešto slično, vratio se oko 1912. godine, pa je prokopao onaj prokop, i na novom toku Livčine načinio mlinicu-vodenicu iskopavši kanal udublje od mlinice, počevši od mlinice do Livčine (komad zemlje) našeg tetka pok. Šimuna Boškovića. Tako je kod mlinice dobio pad vode za okretanje kola koje okreće mlinske kamenove

Sjećam se, kada je on prokopavao prokop, mnogi su mu se smijali, nisu vjerovali u uspjeh.

Spomenute rječice Potoci i Livčina jesu velika blagodat za selo Potoci i Livač. Dokpolja u ostalim mjestima redovito stradaju od suše, dotle su polja u Potocima i Livču bujne oaze. Od ranog proljeća pa do kasne jeseni ima svakovrsnog povrća i zelenja. One osiguravaju kultiviranje sitnog luka (arpadžik), koji je sve do najnovijih vremena uz duhan, bio jedino vrelo prihoda narodu.

Priče kroz Mostar i Hercegovinu