12.9 C
Mostar
Srijeda, 21 travnja, 2021

Sjećanja don. Joze Zovke: Potoci, općina Bijelo Polje, kotar i okružje Mostar, pokrajina Hercegovina

Moje rodno mjesto jest zaselak Livodine, selo – Potoci, općina Bijelo Polje, kotar i okružje Mostar, pokrajina Hercegovina. Par riječi o značenju navedenih imena. Livodine bit će da se zovu što je okolica oko naših kuća ravna kao livada-pašnjak. Selo Potoci sigurno je dobilo svoje ime po rječici Potok ili Potoci. Valjda sama riječ potok potječe od grčke riječi potamos.
Bijelo Polje je dobilo ime po nanesenom ispranom i uglačanom kamenu, koje je Neretva valjala i nanosila u kotlinu. Kamenje je stoga izdaleka činilo bijelu ravan.

Don Jozo Zovko

Hercegovina se prema bizantskom povjesničaru Konstantinu Porfirogenetu u stara vremena zvala Zahumlje. To je ime zadržala do 1448. godine., kada je njezin vladar velmoža Stjepan Vukčić dobio naslov Hercog-Vojvoda, pa se potom nazvala Hercegovina. Kroz Bijelo Polje teče rijeka Neretva. Grčki geograf zove je Naron, a Rimljani Naro. Porfirogenet je zove Orontios potamos. Grčka riječ oros znači: brdo, gora, planina, to bi ime Neretve značilo brđanka, goranka, planinka. Možda njezino ime dolazi od grčkog glagola orein, što znači brzo teći. Pa bi joj onda ime značilo: rijeka brzica, što ona uistinu i jest. Danas je stranci zovu Narenta. Svakako i naš i naziv stranaca jest nastao metamorfozom od grčkog imena Naron ili rimskog Naro. A možda je i rimsko ime Naro postalo od grčkog Naron. Sjećam se, u vrijeme uprave Austrou-garske Monarhije u BiH (1878-1918.), pa u vrijeme predratne Jugoslavije (1918-1945.) govorilo se o izgradnji hidrocentrale u Jablanici.

Do gradnje hidrocentrale u Jablanici Bjelopoljci su od Neretve imali jedino ovu korist: u vrijeme jesenskih i zimskih kiša ona bi nosila drva iz brda svoga gornjeg toka, pa bi ih svijet hvatao rukama! Tako se nekih godina dobro opskrbljivalo drvima u inače bezdrvom mjestu. Iz mog djetinstva sjećam se da je Ivo Golemac Cugsfirer imao najdulju kuku i bio smatran najvještiji u tom poslu. Sjećam se kako je nekada u našoj avliji bila velika hrpa tih drva.
Druga rječica u Bijelom Polju zove se Potok ili Potoci. Izvire na vrh sela Potoci u zaseoku Bošnjaci ispod izdanka brda Porin i Šljeme. Utječe u Neretvu ispod naše crkve. Nikada ne presuši, pa je velika blagodat za selo. Služi za natapanje zemlje u Potocima i u jednom dijelu Livča. Mnogima služi za piće. Tamo je do 1930. godine služila za piće onakva kakva je dolazila iz svog vrela. Toga vremena načinjen je vodovod s dosta česma. Do mog odlaska iz Bijelog Polja 14. veljače 1945. vodovodna cijev na sjeveru dolazila je do pravoslavne crkve, a na jugu do samostana časnih sestara.
Taj vodovod načinila je predratna Jugoslavija zauzimanjem onodobnog narodnog poslanika Hrvatske seljačke stranke Nikole Preke (Precca, porijeklom Albanez), koji se onda odvojio od dr. Mačeka i bio ministar Socijalne politike u Beogradskoj vladi. Potok je davao pogon mlinicama-vodenicama: Skendera, Topića, Trišića (Pravoslavni), Petra Zovke zvanog Zaličkić, braće Ilje i Matiše Bošković pok. Vidaka, katoličke župe, časnih sestara i Ljube Kožula pok. Ilije zvanog Đolatana. Do 1930. vodeni kanali (Đerizi) za natapanje bili su primitivni: jednostavno iskopani u zemlji. Te godine Vodena zadruga je uz pripomoć države, a posredovanjem spomenutog Preke načinila kanale od cementa, tj. glavni kanal od vrela do naših kuća na Livodinama. To ima svoje prednosti, voda teče brže i ne gubi se u zemlji, kanale je lakše i brže očistiti.
Treća rječica u Bijelom Polju zove se Livčina. Izvire u selu Livač ispod brda Šljemena.

Utječe u Neretvu ispod naših kuća. Zašto joj je ovo ime ne znam. Je li selo po njoj dobilo ime ili ona po selu, ne znam. Ona dijeli Livodine od Borače. Naš susjed pok. Andrija Leko pok. Ivana oko 1925. godine regulirao je tok Livčine od mosta do naše Livčine (tako se zove jedan komad naše zemlje). Naime Livćina je presijecala jednu Andrijinu njivu. On je iskopao kanal od mosta na Livčini skoro do naše Livčine (njiva) na terenu od Borače, koji je bio naviše od njegove njive. Za ljetnih dana kada Livčina presuši, zemljom i kamenjem pregradio je Livčinu ispod mosta. Kad bi ona na jesen protekla, tekla je novim tokom. Andrija, koji je bio u USA oko 4 godine, jamačno je u USA vidio nešto slično, vratio se oko 1912. godine, pa je prokopao onaj prokop, i na novom toku Livčine načinio mlinicu-vodenicu iskopavši kanal udublje od mlinice, počevši od mlinice do Livčine (komad zemlje) našeg tetka pok. Šimuna Boškovića. Tako je kod mlinice dobio pad vode za okretanje kola koje okreće mlinske kamenove
Sjećam se, kada je on prokopavao prokop, mnogi su mu se smijali, nisu vjerovali u uspjeh.
Spomenute rječice Potoci i Livčina jesu velika blagodat za selo Potoci i Livač. Dok polja u ostalim mjestima redovito stradaju od suše, dotle su polja u Potocima i Livču bujne oaze. Od ranog proljeća pa do kasne jeseni ima svakovrsnog povrća i zelenja. One osiguravaju kultiviranje sitnog luka (arpadžik), koji je sve do najnovijih vremena uz duhan, bio jedino vrelo prihoda narodu.

Ekonomske prilike u Bijelom Polju

Općenito govoreći narod je siromašan u usporedbi s onima preko Save. Zemlje je malo i slabe je kvalitete. Male su stočarske mogućnosti. Mislim da nijedna obitelj nije imala dovoljno kruha kroz godinu dana sa svog imetka. Narod se nekako snalazio iako je u mnogočemu oskudijevao. Od mog djetinjstva, a valjda i prije barem, od vremena austrijske uprave u BiH, životne prilike u Bijelom Polju bile su po prilici ovakve: u podvodnim zemljama (Potoci i jedan dio Livča) gaji se raznovrsno povrće, koje u prvom redu služi za ishranu. Nešto se nosilo na prodaju u Mostar pa su se time podmirivale mnoge kućne potrebe. U svim selima Bijelog Polja gajio se duhan koji je bio državni monopol. U podvodnim dijelovima Bijelog Polja gajio se sitni luk (arpadžik). Za dobiveni novac od sitnog luka i duhana podmirivale su se glavne potrebe: kruh, odjeća i obuća. Nosilo se na prodaju u Mostar: koje jaje, boca mlijeka, koje kokošče, pa su se od toga podmirivale sitnije potrebe: petrolej za rasvjetu, safun za pranje, konac za krpanje.Oni koji su bili bliže brdu ili koji su imali nešto šume u svojim ogradama, otjerali bi koji tovar drva u Mostar. Tamo oko 1920. godine ustanovio se u Bijelom Polju jednom sedmično pazar stoke: koje janje, kozle, tele, goveče. No, sve u malom obujmu.
Pokoji muški nastojao je dobiti namještenje kod željeznice. Rijetki su imali tu sreću. Po koja ženska išla je raditi u Tvornicu duhana u Mostar. I te su bile rijetke radi daljine. Teško je bilo dobiti posao jer su ta mjesta lakše dobivale ženske iz Mostara i iz najbližih sela.
Ubrzo nakon 1930. godine posredovanjem spomenutoga Preke država je napravila betonski most na Neretvi, gdje je prije bila primitivna lađa. Od tada su poneki slali djecu u koju srednju školu u Mostar: gimnaziju, učiteljsku, trgovačku, zanatlijsku, pa na koji zanat kod privatnika, kakvo namještenje u kojoj trgovini i sl.
U Vojnu u blizini željezničke postaje otvorio se oveći kamenolom, iz kojeg se slao kamen u neku krečanu. Tako su u glavnom izgledale ekonomske prilike u Bijelom Polju do početka rata 1941-1945.

Zdravstvene prilike u Bijelom Polju

Općenito govoreći mjesto je zdravo. Zrak dobar. No ipak, koliko pamtim od moga djetinjstva pa unaprijed, svijet je živio dosta primitivno: kuće su bile niske, s malim prozorčićima- redovito od daske. Nijedna obitelj nije imala zahoda. Tamo oko 1925. godina u blizini naše crkve kod „Bilina groba“ država je napravila jednu zgradu , tkz. „Banju“. Tu je jednom sedmično izlazio liječnik iz Mostara i pregledavao bolesnike. Valjda se iza Drugog svjetskog rata pošlo naprijed. Dodajem i ovo, moj drug iz osnovne škole Mato Primorac Ivkin zvani Nikić iz Livča otišao je u Argentinu 1928. godine. On je u svoje vrijeme u domovini izučio stolarski zanat. Tim se bavio i ovdje. Danas živi u Buenos Airesu, gdje ima radnju i dućan lijepog namještaja. Dobro stoji i lijepo živi sa svojom ženom i dvije kćeri. U travnju 1966. godine otišao je u posjet svome kraju. Po povratku pričao nam je o napretku u Bijelom Polju i drugdje u svakom pogledu.

Prometne prilike u Bijelom Polju

Kroz Bijelo Polje prolazi široka, solidna i udobna cesta. Koliko mi je poznato počeo ju je praviti Omer paša Latas oko 1850. još za turske uprave, dovršila je Austrija. Moji nekadašnji župljani Ivan Burić pok. Đure i Miće Kukrika , oba iz Koteza u Popovu kazivali su mi da su oni i još neki drugi majstori klesali i stavljali one velike kamenove- branike na mostu preko potoka ispod naše crkve. Otac mi je pričao kad su cestom kroz Bijelo Polje počeli prolaziti auti , gdje bi se god nalazili na njivama, ostavljali bi posao, te bi trčali na cestu i gledali ta nova čudesa. Dobro se sjećam bilo mi sedam godina, priredila se utrka na biciklima od Jablanice do Mostara. Na veliko se pričalo da je tu utrku dobio Marko Kožul pok. Ilije, koji je onda slovio kao najbrži biciklista u Hercegovini.
Kasnije, oko 1925. godine bila je utrka autima, Mostar-Sarajevo. Bila je to velika senzacija za Bijelo Polje. Jurili su velikom brzinom.
Oko 1925. godine bila je ustanovljena autobusna pruga Bijelo Polje-Mostar, koja je vozila izjutra u Mostar, vraćala se popodne. Prvotno je bio vlasnik Jakov Doko, trgovac, birtaš.
Kasnije je istu preuzeo Ćetko Vukosav, trgovac u Bijelom Polju, pravoslavni, rodom iz Gornjeg Hrasna. Kad je nešto kasnije napravljen most na Neretvi, pruga je dobrim dijelom izgubila svoju klijentelu, iako je vožnja stajala oko 10 dinara jer je vlak bio jeftiniji.

Ubrzo nakon okupacije BiH 1878. godine Austrija je kroz Bijelo Polje provela željezničku prugu Sarajevo-Metković-Dubrovnik. Željeznička postaja dobila je ime po istoimenom selu Vojno. Bilježim i ovo; kad je mašina prošla onom stranom moja bi baba rekla:“Bože moj, sinko, ko onako dobro zviždi na prste na onoj strani, pa se ćuje dovle?“ Pa kad bi joj mi rekli, da ono mašina zviždi, ona bi samo rukom odmahnula.

Valjda od vremena prolaska željeznice kroz Bijelo Polje, ako ne i od prije, za prijelaz preko Neretve u Vojno, bila je lađa, primitivna barkica. S jedne obale na drugu preko Neretve bio je zategnut podebeo konopac-uže, od žica. Bijelopoljci su ga zvali Štrik (po njemačkom Strick). Po tom užetu išla je kolotura, koju je s lađom vezalo uže isto od žica. Lađa je imala veslo (timun), kojim se upravljalo. Prva lađa bila je vlasništvo Cigića iz Vojna. Cigići su bili veoma uslužni. Kasnije je vlasnik postao Ilija Kožul Džolatan, pa su se mjesečno ili tjedno izmjenjivali. Za prijevoz se plaćalo nešto malo. Kad bi Neretva jeseni i zimi nabujala nije se prevozilo. Ivan Cigić je bio spretan, vješt vodi i timunu. Znao je prevoziti i kad je Neretva bila veća. Priča se da se lađa dva puta otkinula, kad se prevozilo. Prvi put, kad se otkinula, u njoj se prevozio župnik don Tadija Božić. Cigić je lađu spretno dovezao do naših pojila. Kad je don Tadija došao kući, odmah je poslao vreću brašna jednoj siromašnijoj obitelji kao djelo milosrđa, a u zahvalu Bogu za spašeni život. Drugi put prevozilo se nekoliko cigana, koji su logorovali pod čergama u Borači. Smjeliji muški skočili su iz lađe u Neretvu, plivali i spasili se. I ovom prilikom je Ivan Cigić lađu priveo kraju, ali ovaj put dosta naniže: pod Bočinama. I tada je Neretva bila povelika.

Jedna je moja uspomena kad sam se vozio lađom. Prevrat 1918. godine pustilo nas kući iz sjemeništa u Travniku dok se prilike ne normaliziraju. Ubrzo su nas pozvali natrag. Kako je već bila pokasna jesen, Neretva dosta nabujala. Vozari su nešto napravili, što nisam vidio nikad prije, ni kasnije, pa se ipak moglo prijeći u Vojno. Lađa nije vozila, nešto su je popravljali. Naime, konopom su svezali jednu dasku na koloturu, koja je išla po onom užetu. Na dasku se sjedalo kao na klupicu, rukama se držalo za uže, koje je vezalo dasku sa koloturom. Svezano za koloturu uže je išlo na jednu i drugu obalu Neretve. Ovim konopom teglilo se koloturu i tako prevozilo putnike. Ja sam bez imalo straha sjeo na dasku i prevukli me na drugu stranu. Iza mene prevukli i moj kofer sa stvarima. Ja skidajući kofer s daske, kako sam bio nejak, a i nisam pazio, osjetih da će me kofer pretegnuti i da bih lako s pećine mogao pasti u vodu. Ja pustih kofer. Srećom kofer se zaustavi na rubu pećine. Malo je falilo da nije otišao s ruba u vodu. Ja se onda kao dječarac nisam bojao prelaziti na taj način preko Neretve. A danas, nakon toliko godina, kad se toga sjetim, nekako me spopadne strah. Danas se ne bih usudio napraviti takvu vratolomiju.

Oko 1933. godine država je, a zauzimanjem već spomenutog Nikole Preke, napravila most od betona preko Neretve, jedno 50 m sjevernije od mjesta, gdje je prije bila lađa.Bjelopoljski prevoslavni bili su poduzeli i uprli sve sile da se most napravi više na sjever, da bi izlazio na Boljani kod pravoslavne crkve. No, nisu uspjeli jer je odabrano mjesto bilo podesnije i jeftinije. Sestrić don Marko Perić pisao mi je 12. 12. 1969. godine: „Sredinom veljače 1945. Nijemci su prilikom povlačenja iz Mostara i Bijelog Polja prema sjeveru minirali most i srušili ga.“

Prosvjetne prilike u Bijelom Polju

Od moga djetinjstva pa unaprijed, do dolaska nove vlasti u veljači 1945. godine u Bijelom Polju su bile ove prosvjetne ustanove: Državna osnovna škola uz cestu u Potocima, Osnovna škola s pravom javnosti u samostanu časnih sestara, zgrada pravoslavne konfesionalne škole kod pravoslavne crkve, za muslimane mekteb kod džamije u Potocima. Moj brat don Marko rekao mi je da je Državna osnovna škola otvorena u siječnju 1902. godine. Prvi učitelj je bio Stevo Miladinović, iza njega Nikola Žeravica, iza njega bračni par Jaroslav (Jakov) Ensminger i žena mu Micuka (Marija), oboje učitelji. Učitelj je bio iz Vukovara. Učiteljevali su u Bijelom Polju od 1905 do 1935., gdje su umirovljeni, umrli i pokopani u groblju Borači.

U godinama oko 1925-28. tu je učiteljevala Ljeposava Lakić, čini mi se rodom iz Mostara. Ona je učiteljevala u Ravnom (Popovo) oko 1921. godine, gdje sam je upoznao kao đak, gdje sam dolazio na praznike k bratu don Marku, koji je tu župnikovao. Bila je pravoslavna. Počinila je samoubojstvo, bacila se u nabujalu Neretvu. Iza Esmingera neko vrijeme učiteljevala je žena pok. Stanka Šarca, koji je rodom iz Ilića. Svršeni pravnik koji je odgojen u katoličkim organizacijama. Za vrijeme rata bio je ustaški pukovnik. Život je izgubio u Blajburškoj tragediji. Bio je rođak biskupa Čule, majke im bile sestre.
Jeseni 1913. godine časne sestre otvorile su osnovnu školu, prvo za ženske a kasnije, kad se načinila veća zgrada, primale su i mušku djecu.
Prva učiteljica bila je časna sestra Atanazija Bilić, rodom od Duvna. Učiteljevala je dobar niz godina. Obolila je i umrla u bolnici Stenjevac. Nju je nasljedila sestra Benita Prkačin. Učiteljevala je dok nije došla nova vlast, koja im je oduzela pravo škole kao i drugdje u državi. Iza rata sestra Benita bila je odgajateljica novakinja, pa provincijalka. Sestre Atanazija i Benita odgojile su mnoge generacije. U školu časnih sestara išla su i pravoslavna djeca, bar ona iz blizine samostana.

Do početka rata 1914-1918. u pravoslavnu konfesionalnu školu išla su samo pravoslavna djeca. U vrijeme tog rata ova škola nije radila. Iza rata također nije radila. Djeca svih triju vjera u vrijeme tog rata išla su u Državnu osnovnu školu. Rečena škola pretvorena je u Dom sv. Save. Mekteb je prvotno bio škola samo za muslimansku djecu. Kasnije, kad su muslimanska djeca krenula u državnu školu, mekteb je ostao samo za vjeronauk muslimanske djece.
Vjerske prilike u Bijelom Polju
U Bijelom Polju ima katolika, pravoslavnih i muslimana. Nitko nema apsolutnu većinu. Katolci su najbrojniji, pa pravoslavni i konačno muslimani.

Katolici

Do 1892. godine Bijelo Polje pripadalo je Franjevačkoj župi sv. Petra i Pavla u Mostaru. Te godine mostarski biskup fra Paškal Buconjić, rodom iz Drinovaca, prvi redovni biskup iza obnove redovne crkvene hijerarhije u BiH. (nazvan Hrvatski Leonida; tražio da se BiH s Hrvatskom, Slavonijom, i Dalmacijom udruže u jedno tijelo) osnovao je župu u Bijelom Polju, koju je posvetio Uzašašću Isusovu. Godine 1912. prilikom blagoslova nove crkve Župa i crkva promijenile su patron u: župa Srca Isusova. Do osnutka župe po kazivanju starijih, način pastve je bio ovaj: Iz obližnjih sela Ravčići, Livać, Potoci i Vojno nedjeljom i blagdanima svijet je u velikom broju išao u Mostar na misu i sakramente. Franjevci su po 2-3 puta izlazili godišnje iz Mostara, svijet poučavali vjeronauk, ispovijedali i misili i pričešćivali u privatnim kućama. Bilo je poučenih vjernika (katehisti), koji bi onda preko godine poučavali ostale vjenike.
Biskup Buconjić koji je bio dalekovidan i poduzetan kupio je zemljište na kojemu se danas nalaze crkva i župni stan. Za Hercegovinu to je zemljište doista poveliko, što imaju rijetke župe u Hercegovini. Moj brat don Marko kaže: „Gdje je danas župski stan, tu je prije bio han s 4 prizemne prostorije. Stara crkva, današnji Dom prije toga bila je staja za konje kiridžija, koji su noćevali u hanu“. A otac je kazivao da je onaj han iza okupacije BiH Austriji bio žandarska kasarna, koja je kasnije prešla na Ruište.

Da se nešto pomogne materijalno župnika, isti biskup načinio je na Potoku ispod župne kuće mlinicu-vodenicu od koje župnik ima koristi jer se iznajmljivala za brašno od samljevenog žita-ujma.
Isti biskup, koliko znam, kupio je (kada ne znam) za Bijelo Polje ogroman kompleks zemljišta, oko 300 duluma. Prvobitno je zemlju radio biskupov nećak Mato Buconjić. Biskup je na tom zemljištu načinio skromnu kuću i u nju doveo par sestara franjevaka i njima dao zemlju na uporabu. To zemljište uzduž graniči s našim i stričevim zemljištem. Prvotna svrha tog samostana bila je briga za siromašnu žensku djecu. Kapacitet je bio oko 20 djece s 5-6 sestara. Bila je i mala kapelica u jednoj sobici. Kako sam rekao već prije, 1913. godine otvorena je škola. Oko 1920. godine izgorjela je stara kuća u požaru. Napravljena je veća i modernija. Tada je škola smještena u jednu veću prostoriju, a dotadašnja škola pretvorena je u kapelicu. Iza rata (1941.-1945.) vlast im je oduzela sve kuće u Hercegovini, samo su im ostavili ovu u Bijelom Polju. Tu su se skupile starije sestre, a mlađe otišle kućama. Također im je vlast oduzela veći dio zemljišta.

Moj sestrić don Marko Perić pisao mi je 9. travnja 1962.: “Sestre u Bijelom Polju podigle su novu kuću na temeljima nekadašnje štale, povezale uz krilo starog samostana, te dobile nešto više prostora. Tamo im je sve: provincijalat, novicijat, jedina kuća u provinciji.” Provincijalka s. Sebastijana Marinčić pisala mi je svojevremeno iz Rima da kane praviti veću kapelicu jer je stara premalena za njih i narod. U tu svrhu dne 4. prosinca 1965. preko biskupa Čule, kad je bio u Rimu na koncilskim sjednicama, don Marko i ja poslali smo im 50 dolara, što ih je sve jako razveselilo. A prije toga, 11. studenoga 1954. poslali smo im jedan paketić jestvina u ime pomoći i sjećanja, što ih je isto razveselilo.
Zagrebački Glas Koncila od 19. ožujka 1966., str. 7, piše: “Na blagdan Svete Obitelji u samostanu Školskih sestara Trećega reda sv. Franje u Bijelom Polju kod Mostara sastali su se mostarski biskup dr. Petar Čule i hercegovačko-zahumski vladika gospodin Vladislav.
Samostan je posvećen (tj. Provincija, o. p.) Svetoj Obitelji. Biskup je služio svetu Misu i održao sestrama prigodnu koncilsku propovijed. U to je stigao vladika.

Dr. Čule ga je pozvao na ručak. Za vrijeme objeda episkop Vladislav čestitao je redovničkoj zajednici blagdan Svete Obitelji. Zahvalio je biskupu na bratskom pozivu te izrazio nadu da će se ovakvi susreti nastaviti u duhu velikih papa Ivana XXIII. i Pavla VI. Prije odlaska gospodin episkop darovao je samostanskoj knjižnici nekoliko knjiga. Biskup Čule spomenuo je u svome govoru kako je prošle godine posjetio pravoslavni manastir u Žitomisliću. U duhu Drugoga vatikanskog koncila zaželio je da se što prije ispuni Isusova želja, koju je izrazio na posljednjoj večeri: ‘Da svi budu jedno’. Vladika i biskup su se zagrlili i poljubili, što su svi prisutni pozdravili pljeskom i pjevanjem božićnih pjesama.” Bratić Ante pisao mi je 20. prosinca 1967.: “Časne sestre napravile su novu kapelicu – pravu crkvu, i još se proširile. Krasno je sve ispalo. Bio sam par puta tijekom građenja.” Zagrebački Glas Koncila od 1. rujna 1968., broj 18, donosi članak: “Blagoslov nove crkve Školskih sestara u Bijelom Polju kod Mostara.” Bilježim važnije:
a) Tamo ih je pozvao i dao im zemljište biskup Buconjić godine 1908. DR. FRA DOMINIK MANDIĆ (s. 14.) u svom djelu Bosna i Hercegovina – Etnička povijest Bosne i Hercegovine, III. svezak, Rim, 1967., str. 440, piše o kući časnih sestara u Bijelom Polju. Iz njegova pisanja proizlazi, da je ta kuća tu postojala već godine 1899. i u njoj časne sestre. Moj brat don Marko, koji je rođen 1895. god., a već godine 1906. otišao u gimnaziju u Travnik, i kako su časne sestre naše susjede, to je on mogao lako zapamtiti, kaže: “Mandićeva je tvrdnja pogrešna. Možda je biskup 1899. kupio zemlju, ali sestre su došle kasnije.”
b) To je prva kuća tih sestara u Hercegovini.
c) Godine 1948. država im je oduzela sve kuće u Hercegovini, ostavila im samo ovu, gdje su uza samostan provincijalat i novicijat.
d) Plan je za novu crkvu napravio jedan musliman, inženjer. (Primjedba pisca: jamačno besplatno i iz poštovanja prema sestrama.
Tim prije, jer Hercegovačka franjevačka provincija ima svoga fra Piju Nuića, koji bi im zasigurno besplatno napravio plan. Možda je to odjek postkoncilskoga pokreta ekumenizma. Svakako, u prijašnja vremena ovakve stvari nisu se događale. Ako ih se ne bi smatralo nedopustivim, onda svakako čudnovatim i neshvatljivim.)
e) Dana 31. srpnja 1968. popodne biskup Čule blagoslovio je crkvu, a sljedeći dan posvetio novi oltar. Na svečanosti su bili: časna majka iz Rima Tereza Vidan, mnogo svećenika, provincijalki iz BiH i Dalmacije i naroda koji i inače tu dolazi na nedjeljnu Misu. Dana 12. studenoga 1968. don Marko i ja poslali smo im naš prilog za novu crkvu, 100 USD. Čudnovato: do moga odlaska iz Hercegovine (veljača, 1945.) ne pamtim da je koja djevojka iz Bijeloga Polja i pokušala stupiti u redovnički život – stalež.
Mislim da nije razlog nevjera ni tvrdoća srca. Mogao bi biti ovaj razlog: dok su franjevci pastorizirali Bijelo Polje, tu samostana, ali ni u Hercegovini (te kongregacije) nije bilo. Kasnije se svjetovni kler nije tomu posvećivao kao npr. franjevci s desne strane Neretve. Vjerojatno, da je bila koja iz Bijeloga Polja, ona bi još koju povukla. Ovakvo ni jednoj se nije dalo otisnuti prva. Osim toga, bijelopoljske su djevojke gledale vanjski život sestara iz blizine, koji za njih nije bio nimalo zamaman: sestre su znale orati i kopati na svojoj zemlji, što bijelopoljske djevojke nisu radile, nego samo u vrijeme ratova 1914.-1918., 1941.-1945. Napokon, moj sestrić don Marko Perić pisao mi je 12. prosinca 1969. “Prije dvije godine stupila je u Školske sestre franjevke jedna Bjelopoljka”.

Pravoslavni

Pravoslavni imaju crkvu i parohijski stan na tzv. “Boljani”. Sudeći po gradnji (do moga odlaska iz Hercegovine, veljača 1945., crkva i parohijska kuća bile su prekrivene kamenim pločama) starijega su datuma nego katolička župa. Parohija je imala dobar zemljišni kompleks, tzv. “Rišćanska ograda”. U blizini je bila moderna zgrada na jedan kat konfesionalne škole. Otkako znam za sebe paroh je bio Stevan Šiniković: časna pojava, stasit, uspravan, uvijek u mantiji. Ostavljao je dojam ozbiljnoga čovjeka na svome mjestu u svakom pogledu. Kako su ga njegovi vjernici poštivali, ne znam. Kada bi bio u društvu u gostionici s našim župnikom don Tadijom Božićem i učiteljem Ensmingerom, nikada nije uzimao alkoholna pića, pa bi mu učitelj znao reći: “Ti, proto, pij mlaćanicu, a nas ćemo dvojica špricer, pa vidit’ ćemo k’o će duže.” I nadoživio ih je obojicu, iako je od njih bio stariji. Svu je svoju djecu školovao. Sin mu je Savo završio za profesora. Kada sam ja bio prefekt u Napretkovu konviktu u Mostaru (1. siječnja – 23. srpnja 1932.), Savo je tada bio profesor u mostarskoj gimnaziji. Poput oca ozbiljna figura. Njegova kći Vukosava bila mi je adekvatna kolegica u osnovnoj školi, a sin Damjan nešto mlađi od mene. Jednu njegovu kćer moj brat don Marko instruirao je jednih praznika iz matematike i grčkoga. Jedna mu je kćer bila udata za Hrvata, zrakoplovnog časnika Obuljena koji je slovio kao dobar pilot. Govorilo se da je znao avionom proletjeti ispod staroga mosta u Mostaru, a avioni su tada prema današnjim bili glomazni i primitivni. Kada je proglašena NDH, stupio je u hrvatsku vojsku u svoju struku. Oko godine 1930., uz crkvu (pravoslavnu) je ozidan zvonik, kojega su radili majstori, zidari iz sela Do u Popovu. Kada je proglašena NDH pop Šinković s propusnicom hrvatske vlasti otišao je u Srbiju. Tako se onda pričalo. Šinković je stupio u mirovinu prije rata 1941.-1945. Tko je bio njegov nasljednik, ne znam. U vrijeme rata 1941.-1945. viđao sam njegova nasljednika. Kako se zvao ne znam. U vrijeme rata pričalo se u Bijelom Polju: 10. je travnja 1941. popodne, mlada popadija slušala radio. Na jednom proglašenje NDH. U ljutnji popadija dohvatila nož i probola radio. Da li je to istina, i ako jest, kako se to doznalo, ja to nisam ispitivao ni provjeravao. Siguran sam, da joj vijest nije bila po volji kao ni ostalim pravoslavnim u zemlji. Na primicijama (mladoj Misi) moga sestrića don Marka Perića kako mi je on sam pisao, 27. srpnja 1952., bio je pravoslavni bjelopoljski paroh Jakšić prisutan u sakristiji u ornatu, i na banketu održao lijep govor (O. p. anticipiran ekumenizam Drugoga vatikanskog sabora). Pravoslavni nisu običavali ići u crkvu nedjeljama kao katolici. Ukoliko su išli, išli su u vrlo malom broju. Općenito govoreći, koliko sam i sam mogao opaziti, ili od drugih čuti, između katolika i pravoslavnih nije bilo intimnosti, a ni neprijateljstva. Ne sjećam se, da su se ikada pobili ili bili u većoj zavadi; drugo su bile političke borbe i stranke prije rata 1941.-1945. Koliko mi je poznato, nijedan pravoslavni nije nastradao od Hrvata u Bijelom Polju. Ćetka Vukosava odveo je G. P., brat spomenutog N. u logor Jasenovac. Da li je rat preživio ne znam.

Muslimani

Muslimani su imali skromnu džamiju u Potocima. Imali su i hodžu Derviša Hodžića. Pisao mi je sestrić don Marko Perić da je i on bio na banketu prilikom njegovih primicija s još trojicom muslimana. Koliko znam, muslimani su marljivo pohodili džamiju petkom. U vrijeme predratne Jugoslavije (1918.-1941.) bili su složni i glasovali za svoje kandidate; ali simpatizirali su uvijek s katolicima – Hrvatima, što se osobito pokazalo prilikom proglašenja NDH, koju su jednako pozdravili i odazivali se u vojsku. U Bijelom Polju nije se govorilo da itko od njih u partizanima, a još manje s četnicima.

Katolici i pravoslavni živjeli su u dobrim susjedskim odnosima, ali više kao dva svijeta, što se ne može reći s obzirom na muslimane. Ja ne pamtim slučaja da je bilo ženidaba između katolika ili pravoslavnih i muslimana. Svatko za sebe.
Trgovine, gostionice i kafane u Bijelom Polju
Pišem što sam ja zapamtio do moga odlaska (veljača 1945.) iz Bijeloga Polja. Idem redom sa sjevera na jug:

1. Sjeverno od pravoslavne crkve uz cestu bila je gostionica nekoga pravoslavca iz Željuše (Dragića? Trišića?).
2. Odmah u blizini pravoslavne crkve imao je gostionicu pravoslavac Đorđo Radolović, koja je prestala s radom zbog zločina Đorđina nad Jakovom Dokom, o čemu ćemo kasnije.
3. Isti je Đorđo imao i drugu gostionicu tamo do godine 1920., koju je od njega kupio Jakov Doko (katolik, umirovljeni željezničar, rodom iz okolice Mostara, Brotnja?). Doko je gostionicu modernizirao i uredio lijepo dvorište. Jakov, žena mu Šima, kći Jela prihvatili se posla i vrlo lijepo radili. Postala je omiljeno izletište Mostaraca, osobito ljeti. Lijepo napredovali i radili. Jakov se dao i na kupnju luka arpadžika i stoke. No, ubiše ga, o čemu ćemo kasnije. Radom nastavile žena i kći. Jela se udala za Đorđu Preku koji je imao hotel u Nevesinju. Govorilo se da će on naslijediti radnju ali to se nije dogodilo. Šima radeći u podrumu na velikom badnju, kada je vino vrelo, omamljena plinom mošta upala u badanj i zagušila se. Koliko se sjećam, Đorđo je tu počeo raditi kao nasljednik po ženi. Godine 1945. Đorđo ode u izbjeglištvo kao i mnogi drugi Hrvati. Godine 1947. s oko devedeset Hrvata (Kavran i drugovi) iz Austrije pređe u Jugoslaviju s namjerom da se pridruži tzv. “Križarima”, koji su još onda davali otpor novim vlastima. Međutim, taj pothvat bio je izdaja pa su svi pali u ruke novih gospodara. Mnogi su osuđeni na smrt u rujnu 1948., među njima i Đorđo koji je obješen. Tjednik Danica (izdaju ga hercegovački franjevci u Chicagu, SAD), br. 40 od 2. listopada 1968. u članku “Uz 20. godišnjicu rujanske tragedije” (Op. p.: naziva se i “Rujanske žrtve”, Kavran i drugovi, bilo ih je oko 100, čini mi se 98) piše: “Dotični su prelazili iz Austrije i Italije u Jugoslaviju u vremenu od 20. srpnja 1947. do 12. lipnja 1948. Proces je počeo 12. srpnja 1948. u Zagrebu i završio u rujnu iste godine. Većina ubijenih strijeljanjem i vješanjem. Među njima spominju se: Todor P., Srbin, ustaški zastavnik; Jure Preka, logornik; Tadija Mandić, oružnički bojnik.” Članak je pisan na temelju knjige Svjedočanstvo preživjelog, koju je napisao Ivan Prusac, koji je također otišao s dotičnima u Jugoslaviju. Pošto je izdržao kaznu u zatvoru, pobjegao je u Austriju gdje je napisao i izdao dotičnu knjigu. Daljnja sudbina žene mu Jele i djece (imao je jednog sina, više?) i imetka nije mi poznato.
4. Jedno stotinjak metara uz cestu od pravoslavne crkve na suhoj potočini bila je jedna gostionica, koju je držao neki pravoslavni.
5. Oko godine 1930. braća Salko, Ahmo i Hilmo (dvojica posljednjih moji su drugovi iz osnovne škole) oko sto metara sjevernije od naše crkve napravili su lijep dućan (sve osim pića). Njihov otac imao je prije dućan pod Porimom, zvani “Vejzovića han”. Zvali se Vejzovići. Po očevoj smrti sinovi su napustili dućan pod Porimom i napravili rečeni: prostraniji, moderniji, na prometnijem mjestu. Radini, pošteni i solidni kao i otac im, kako je slovio u Bijelom Polju, i vrlo lijepo radili.
6. Odmah do toga Vejzovića dućana Sule Škore držao je gostionicu gdje i njegov otac Hadže. Kada sam ja išao u osnovnu školu, a sigurno i od prije, Hadže je imao gostionicu i prodavao suho voće.

7. Nekoliko metara od Suline kafane Ivka Kožul pok. Ilije, zv. Džolatan držao je kafanu i malu restauraciju. U jednoj prostorijici imao je i poštanski ured, ali nepotpun: bez telefona i telegrafa; nije mogao ni novce slati. Pisali su mi od kuće, da su nove vlasti iza rata 1941.-1945. Ivku ubili. Imao je sina jedinka koji je izgubio život u Bleiburškoj tragediji u svibnju 1945. kao i mnogi drugi Hrvati vojnici i civili.
8. Nasuprot svoga dućana braća Vejzović, odmah preko ceste, sagradili su još dvije zgrade. U jednoj prostoriji jedne zgrade, one sjevernije, mještanin Ljubo Tolj, umirovljeni šumar neko vrijeme držao je gostionicu. Drugo je bilo za izdavanje stanova.
9. Nasuprot župnoga stana preko ceste braća Ilija i Matiša Bošković pok. Vidaka, moji drugovi iz osnovne škole napravili su mlinicu-vodenicu (zajedničku), uz nju Ilija dučančić, Matiša gostionicu. U neko vrijeme lijepo su radili obojica.
10. Jedno stotinjak metara južno od naše crkve preko ceste u vrijeme dok sam ja išao u osnovnu školu, a bit će i od prije, musliman neki stari Buljko, držao je gostionicu i prodaju suhoga voća, oboje u vrlo malom obujmu i primitivno, dučančić na jednu vodu.
11. Oko godine 1920. Šimun Topić iz Potoka na tom mjestu (spom. pod br. 10) sagradio je prostranu zgradu, prodavao piće i druge seoske potrepštine. S prva vrlo dobro radio. Ali kasnije, oko 1935. zbog slabog posla dućan je zatvorio, posvetio se mlinarskom poslu u vlastitoj mlinici u Potocima.
12. Par metara južno od Topića počeo je s gostionicom oko godine 1930. Jure Zovko Ružin. Lijepo napredovao, kuću proširio i modernizirao. Moj brat don Marko kazivao mi je, da je u toj prvotnoj kući naš otac prodavao nekoliko mjeseci piće kao namještenik onodobnog bjelopoljskog župnika fra Marka Barbarića, koji je bio vlasnik te gostionice, naravno iznajmljenu prostoriju.
13. Koji stotinjak metara južno Ilija Kožul zvani “Đolatan” držao je gostionicu. U vrijeme moga djetinjstva ona je bila najmodernija gostionica u Bijelom Polju: dosta lijepe prostorije; druga prostorija, zv. “salon” sva od stakla, lijepa bašča s hladovinom. Radilo se lijepo. Oca je naslijedio sin Ljubo, bistar i naprednijih pogleda.

14. Oko jedan kilometar južno moj izvanji stric Tadija (njegov otac Mato i moj djed s očeve strane Andrija bili su braća) držao je gostionicu. Sjećam se, u vrijeme moga djetinjstva vrlo je lijepo radio. Gostionica je bila u bujnoj šumi, zvanom Gaju, te je bilo omiljeno izletište Mostaraca ljeti. Na kraju je ostala samo skromna gostionica, koja je zatvorena prije rata 1941.-1945.
15. Kojih dvadesetak metara južno biskup Buconjić u svoje vrijeme sagradio je poveliku kuću na jedan kat: prizemno trgovina i gostionica, gore za stanovanje. Tu je počeo trgovati biskupov bratić Mate Buconjić. Ubrzo ga je naslijedio Vidak Bošković koji je ostao kratko vrijeme. Iza toga kuću je kupio Setozar Vukosav zvani “Ćetko”, pravoslavac rodom iz Gornjeg Hrasna. On je u mladosti bio naučnik kod pravoslavnih trgovaca u Mostaru Peške ili Loze ili Šantića, koji su slovili kao jaki trgovci. Kad se Ćetko osamostalio, najprije otvorio trgovinu (gostionica) u tzv. “Crvenom Hanu” (bio je iz vana crvenkasto obojen). Ćetko mlad okretan, sposoban, uslužan razvio veliku djelatnost. Radio svakovrsnom robom: pićem, žitom, kućnim potrepštinama, stokom. Kako sam rekao prvih mjeseci NDH odveden je. Bio je velikosrbin, ali radi trgovačkih obzira nije bio izazovan. Iza njega su ostali: žena Cvijeta, kći Mara, sinovi: Žarko, Ljubo i Joco, koji su u vrijeme rata 1941.- 1945. bili u četnicima.
16. Južno oko 300 metara držao je gostionicu Pero Kožul, zvani “Krsto” (kleo se krstom; njegovi si novi nazvani Krstići). Imao je šest sinova: Iliju, Stanka, Tadiju, Stojana, Boška i Antu. Imali su svoju planinu u Zijemljima. U svoje vrijeme bila je to najnaprednija obitelj u Bijelom Polju. Živjelo se složno i u zajednici. Na Perinom zemljištu bila je ciglana, gdje su mnogi radili, među njima i moj otac. Bila je primitivna. Ciglana je bila vlasništvo nekog mostarskog trgovca Židova ili muslimana. Sin Stanko poginuo je u ratu 1914.-1918. Za njega se bila udala moja rodica Janja kći Šimuna Boškovića i Stane rođ. Zovko, koja je sestra moga oca. Od Stanka je ostao jedan sin. Iza Perine smrti sinovi su još na dobar dušak živjeli zajedno. Kasnije se podijelili; svi manje više postali sirotinja. Najmlađega brata Antu na diobi je zapala gostionica. U Bijelom Polju zadugo se pričalo ovo: ubrzo iza rata 1914.-1918. jedne nedjelje popodne pet braće Krstića sjedili u bašči gostionice Jakova Doke. U istoj bašči za drugim stolom sjedilo nekoliko srbijanskih oficira. Oficiri opojeni „slavom“ i pićem stali pjesmama i riječima izazivati i vrijeđati Hrvate. Braća „Krstići“ reagirali: prihvatili za stolice te udri po oficirima. Oficiri, iako su imali sablje, a valjda i koji revolver pobjegoše na vrat na nos ostavivši kape, bluze i opasače. U Bijelom Polju to se prepričavalo s ponosom i hvalilo kuražu i slogu braće.
17. Bratić Ante pisao mi je 20. prosinca 1967.: “Sada u Bijelom Polju formirala se prava mala čaršija. Pored pet gostiona (4 privatne) ima desetak radnja sa svim potrebama.”
Zločini u Bijelom Polju
1. Ilija Zovko zv.”Grudara” iz predjela – mahale “Grmi”, moj izvanji stric (njegov otac Marko i moj djed s očeve strane Andrija – braća) imao je tri sina: Mato, Marko i Ivanko. Mato je ubijen na ovaj način: ljeti 1901. godine on je spavao na guvnu u blizini kuće. Netko na spavanju stukao mu glavu sjekirom. Pričalo se da su ga ubili neki muslimani iz Mostara s kojima se on prije svađao u nekoj gostionici. Bio je oženjen s Mandom Božić, sestrom kasnijeg župnika u Bijelom Polju don Tadije Božića. Rodili su kćer Maru, koja se udala za Marka Skendera u Potocima. Nakon pogibije muža Manda se udala u Krućeviće. Manda je neko vrijeme vodila kućanstvo u don Tadije.

2. (…)

3. Na str. 29, br. 3, pisao sam o gostionici Jakova Doke. Oko godine 1935. Jedne ljetne noći Jakov je spavao u dvorištu svoje gostionice. Te noći na spavanju napali ga neki muškarci te udarcima po glavi skoro ga usmrtili. Još pri svijesti prevezen je u bolnicu Mostar. Prigodom ispitivanja, a prije nego je pao u potpuno besvjesno stanje Jakov je rekao: “Ako hoćete doznati ko me je napao, držite Đorđu Radolovića.” Iza toga Jakov je pao potpuno u nesvijest i umro. Vlast uhapsila Đorđu, ali kako mu se ništa nije moglo dokazati, pustila ga. Izgledalo je da se zločin neće moći otkriti, no vlast je htjela zločin otkriti i osvijetliti. Jednoga dana, dosta vremena iza Dokine smrti, dva putnika bahnuše pred Đorđin dućan. Naručiše si nešto pića. Đorđo je sjeo blizu njih. Izvade novine, već stare, i ko s velikim zanimanjem i čuđenjem počeše komentirati – čitajući novine, Dokinu smrt. Bezazleno zametnu o istoj stvari i razgovor s Đorđom, koji je osuđivao ubojstvo, ali se po koji put nepovoljno izrazio o Jakovu kao trgovcu. Rezoniranje Đorđino o Jakovu, a naročito Jakovljeva izjava o Đorđi utvrdila ih je u uvjerenju, da bi i Đorđo mogao imati udjela u ubojstvu. Stvar puste kao da ih se ne tiče. Zametnu razgovor o obiteljskim prilikama. Đorđo im kaže, da ima jednoga slugu-momka, koji se trenutno nalazi na brijegu poviše Neretve čuvajući krave. Rastanu se od Đorđe te zaobilaznim putem, da ih Đorđo ne vidi, odu k obali Neretve, gdje nađoše slugu. Uhapse ga i svežu ga lancima veleći mu, da je na njega pala sumnja, da je on ubio Doku. Dotični su bili detektivi iz Sarajeva. Momak iznenađen i nepripravan prizna, da je on sa još jednim ubio Jakova i nadoda da ih je na to nagovorio plativ im isti Đorđo Radolović. Iza toga uhapse i Đorđu, koji sve na kraju sve prizna. Đorđo je, koliko se sjećam osuđen doživotno ili na dvadeset godina tamnice. Ubrzo je umro u kaznionici u Zenici. Ubojice su bili: dvojica pravoslavnih mladića; neki Tilimbat iz Željuše (brat Gojka Tilimbata, školskog druga moga brata Andrije iz osnovne škole, koji je svršio za učitelja. Za moga župnikovanja u Ravnom Gojko je bio učitelj u Strujićima, onda u Zavali, ubijen u lipnju 1941. Kao uži zemljak uvijek mi se lijepo javio) i još jedan, kojemu ne znam prezime. Ubojice su osuđene na nekolike godine tamnice. Što je kasnije s njima bilo nije mi poznato. Iza Đorđine osude ondašnji župnik u Bijelom Polju don Andrija Majić pričao mi je: “Dosta sam puta prošao ispred Radulovićeva dućana pješice ili na konju. Nikada me nije pozivao da se navratim. A iza Dokine pogibije on bi me pri prolazu molio i kumio, da se navratim i da što god popijem. Kao i prije ponudu nisam prihvaćao. Ali kada se konačno otkrilo, da je on začetnik ubojstva, zaključio sam, da me je pozivao da bi se tako pokazao kao dobar i ispravan i pošten čovjek, i da bi tako otklonio sumnju od sebe, jer s njim se druži i katolički svećenik. Nisam ni iz daleka mogao pomisliti da bi on kao starac mogao biti začetnik ubojstva”.
Obiteljska prezimena u Bijelom Polju
Vojno
Šunjić, Kljajo, Lovrić, Šuman, Cigić – sve katolici. Jedina pravoslavna obitelj bila je Čvoro, čija se kuća nalazi na brijegu s desne strane Neretve naprama našim kućama.
Ravčići
Katolici: Kolobara, Škobo, Mikulić, Kožul, Buconjić.
Pravoslavni: Lozo, Antelj, Miskin, Došlo.
Muslimani: Mirica, Zalijić.
Kuti
Katolici: Soldo, Kordić.
Muslimani: jedna obitelj Kuko.
Livač
Katolici: Sesar (nisu iste loze sa Sesarima Antićima, mojim dajidžama), Kožul, Škegro, Azinović, Andrić, Livajić, Čuljak, Perić (zvani škutor, moj tetak), Omic (slovenac umirovljeni oružnik), Radić, Bošković, Primorac (zvani Ivkić).
Pravoslavni: Kurteš.
Muslimani: Glavović, Škoro, Kuko.
Potoci
Katolici: Zovko, Leko, Škegro, Primorac, Sesar, Golemac, Bošković, Kljajo, Ravlić, Antunović, Perić, Topić, Skender, Tolj, Kožul.
Pravoslavni: Gazdić, Trišić.
Muslimani: Omanović, Vejzović.
Željuša
Pravoslavni: Tilimbat, Dragić, drugih se ne sjećam.
Muslimani: Ne sjećam se njihovih imena i prezimena.
Humilišani
Katolici: Crnjac, Jović, Doko, Bilić.
Muslimani: Hubana, Ćurić, Nezirović, Vejzović.
Mislim da u tom selu nema pravoslavnih.
Pregrađani
Katolici: Orlović, Primorac, Matić-Antunović, Perić, Božić.
Čini mi se da ima pravoslavnih i muslimanskih prezimena ali ih ne znam.
Ravni
Katolici: Krezo. Koliko se sjećam ima i pravoslavnih obitelji čijih se prezimena ne sjećam.
Jasenjani
Katolici: Sakić, Perić.
Ima li pravoslavnih i muslimana ne znam.
Zimlje
Katolici: Doko, Primorac, Mihaljević.
Muslimani: Abaza.
Ne sjećam se prezimena pravoslavnih.
Dr. Fra Dominik Mandić napisao je knjigu: Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionionibus annis 1743. et 1768. exaratis juxta codices autographos qui in archivo Es. C. de Propagania Fide extant, Institutum Chroatorum, Chicago – Roma 1962.
Ove su popise poslali u Rim nakon vizitacije, a napisali su ih župnici u svojim župama, biskupi – apostolski vikari u BiH, franjevci: Pavo Dragičević, god. 1743. i Marijan Bogdanović 1768.
Popisi obuhvaćaju sve župe, sela i obitelji BiH rečenih godina, izuzev Trebinjsku biskupiju, koja je onda bila zasebno tijelo, imala svoga vlastitoga biskupa i nije spadala pod jurisdikciju Bos. Herc. apos. Vikarijat.
Na str. 92 nabrajaju se katoličke obitelji u Bijelom Polju, koje je onda, godine 1743. pripadalo župi Mostar. Te obitelji jesu: Zinović, Chiolta (Šolta), Camis (Kamiš), Sachich (Sakić), Curigli (Kurilj), Jercovich (Jerković), Cacak (Cačak), Azinovich (Azinović), Clemac (bit će Glemac, Golemac), Miosevich, Ninch, Diarichevich, Bunussich, Zapardiza, Gidich, Zvitanovich (Cvitanović), Mamiguz, Milchich, Jeilch, Vuletich, Clemich.
Dakle, prema ovom jedine su prastare obitelji u Bijelom Polju: Azinović, Sakić i Golemac.
Drugi su se doselili kasnije, a ostale kojih danas nema u Bijelom Polju odselile su se. Posljedice migracija u tursko vrijeme kada su kršćani bili bespravna raja.
Bratić Ante pisao mi je 23. 2. 1966.: “Nije danas u Bijelom Polju kao nekada prije, gdje su stanovnici jedne mahale svi istoga plemena, prezimena, vjere i nacije. Život ljude sili na kretanje, pa je naše Bijelo Polje u malom internacionalno mjesto.»
Tekstilna tvornica u Vrapčićima mnoge je privukla u Bijelo Polje.
Spomenici starine u Bijelom Polju
1. Zlatne alke
Dosta sam puta čuo pričati od starih: da u pećini na “Obješenici” (vrh brda u Donjem Vojnu) imaju, zalivene olovom zlatne alke. Naime, kada je u davna vremena Bijelo Polje bilo pod vodom i veliko jezero, da su se za rečene alke vezale lađe.
Dr. Fra Dominik Mandić u spomenutom djelu (na str. 149) na str. 91 riješio je tajnu i značenje tih alka, koje se spominju i na drugim mjestima BiH. Naime: U koliko ih je bilo i u koliko postoje, one su označivale granice između pojedinih predjela državne vlasti, uprave i vlasništva.
Ali, i ta pučka mašta i predaja tj. da su se nekada za te alke vezale lađe, svjedokom je da je u tradiciji ostalo, da je Bijelo Polje nekada bilo jezero, kako sam to prije spomenuo.
2. Prastari stanovnici u Bijelom Polju
Dr. Fra Dominik Mandić u spomenutom djelu (na str. 14), a na temelju pisanja grčkog geografa Strabona i rimskoga G. J. Cesara na str. 20 piše: “U srednjem (dakle u Bijelom Polju) i gornjem porječju Neretve stanovali su Plirusti (ilirsko pleme) – Plerei, koji su za uprave J. Cesara godine 54. prije Krista uznemirivali rimske kolonije uz dalmatinsku obalu.»
Prema ovome: u meni, mojima, ostalim stanovnicima B. P. moglo bi biti krvi starih Ilira.
3. Rimska cesta
Pogledamo li koju kartu starih Rimskog Carstva, vidjet ćemo, da su ga križale ceste na sve strane. Ja imam pri ruci: Biblia Vulgat – Biblia Sacra Alberto Colunga O.P. i Dr. Laurencio Turrado, Madrid 1946. Na str. 122 nalazi se mala karta Rimskog Carstva budući da je karta jako malena, zasigurno su na njoj označene najvažnije ceste. Na toj karti označena je cesta Narona (današnje selo Vid kod Metkovića) – Sirimium (današnja Mitrovica u Srijemu).
Od Vida do Mostara ona je morala ići ili preko visoravni Dubrave ili preko Brotnja. Ali, idući od Mostara na sjever ona je morala ići kroz Bijelo Polje, jer su s desne i lijeve strane brda i krš. Ona je iz Bijelog Polja morala krenuti preko Porima za Konjic i Vrhbosnu. I danas se vidi komad te ceste, koji dijeli imetak ć.ć. s.s. zv. “Bucovina” od imetka Kljaja i zaselka Bočina, te ide ispod naših njiva “Begovača” i “Ograda”, lijevom stranom Neretve, presijeca Kožulovu Luku, južno od naše crkve na potoku zakreće na sjeveroistok, ide kroz selo Potoci, pa uz Porim. Ta cesta danas se zove “Džada”, što je ostalo od turskog vremena u BiH.
4. Starokršćanske-starohrvatske crkve
U jugoistočnom dijelu Bijelog Polja, pod obroncima Sljemena, Pločna, Veleži, i Rabačkih brda nalazi se dosta povelika i pusta ravan zvana “Dubrava”. Stariji su pričali, da je u njihovo vrijeme tu bilo i dosta povelike šume. Ja se sjećam, kad se sjekao “grm” (jasenovo i hrastovo granje s lišćem, koje bi se sušilo, te za zimu spremalo kao stočna hrana). U ogradama sela Kuti, Livča, Ravčića ima dosta povelike šume. To je dokaz, da je šume bilo i u “Dubravi” jer je zemlja iste kakvoće. Od pamtivijeka služila je za ispašu stoke u “Dubravi” ima mnogo gomila kamenja što je opet dokaz, da je ona nekada bila naseljena i obrađivana. Jedna takova gomila zove se “Crkvine”. Ja sam tu kao čobanče bio mnogo puta. Još su se zapažali temelji poveće i podulje zgrade. Svojevremeno čitao sam u Glasniku Zemaljskog Muzeja u Sarajevu, da je u Potocima postojala starokršćanska crkva. Ne sjećam se, da li dotični spominje, da je ta crkva bila u “Dubravi”. To isto spominje i dr. Fra Dominik Mandić (u spom. djelu str. 14) na str. 42 O starokršćanskim crkvama u BiH, pa i o ovoj u “Dubravi”, pisali su u svoje vrijeme: C. Patsch u članku Archaol. Epigr. Untrsuchungen zur Geschicte der rom. Provinz Dalmatien u Wissen Mitt. IV-XI, Wien 1895.-1909.; Miroslav Vanino, D.I. u članku “Prve pojave kršćanstva u Bosni” u knjizi Povijest hrv. Zemalja Bosne i Hercegovine, I, Sarajevo 1942. Dakle, prema izloženom stara crkva u “Dubravi” je starokršćanska ili u najkasnijem slučaju starohrvatska crkva.
5. Možebitno sjedište biskupije u B.P. “Dubravi”
Dr. Fra Dominik Mandić u spomenutom djelu (str. 14) na str. 377-378 raspravlja pitanje sjedišta biskupije Sarsiteron, koja je bila osnovana na crkv. Saboru u Solinu godine 533. Mandić stavlja sjedište biskupije na lijevoj strani rijeke Radobolje sjeverozapadno od Mostar. Iz istih razloga moglo bi sjedište biskupije biti i u B.P. u “Dubravi” na “Crkvinama”.
6. Rimski srebreni novac
Oko godine 1922. otac uklanjajući gomilu u dvorištu, da napravi štalicu za ovaca, našao je jedan srebreni rimski novac s latinskim natpisom. Potjecao je iz rimske provincije Španije, kako je na njemu pisalo: “Hispania”. Dugo sam ga čuvao, napokon ga izgubio.
7. Rimski ostaci
Kad sam bio u bogosloviji u Sarajevu, više puta otišao sam u Zemaljski Muzej. Koliko se sjećam tu ima iz B.P.: jedna ploča s natpisom poganskog hrama i jedan sarkofag.
8. Bilin grob
Nalazi se između rječice Potok i Boškovića kuća, kojih sto metara od ceste. Otac je pričao: “Žandari su stanovali u kući gdje je danas župski stan jednoga dana došli neki ljudi i otkopavali ‘Bilin grob’. Tu je bio i prisutan i žandarski Vakmajstor (Wachtmeister) žardarske postaje. Kada su ljudi grob otvorili Vakmajstor je iz groba uzeo jednu podeblju knjigu i jednu plehnatu kutiju. Iza toga on je ubrzo otišao iz B.P.”
9. Gradina
Nalazi se na sjeverozapadnom dijelu brda “Šljeme” iznad Srednjih Potoka. Zasigurno je tu u svoje vrijeme bila obrambena kula-grad.
10. Stara stražarnica
U našoj “Ogradi”, na brijegu više naše njive (Livčina), sjeverozapadno od naše kuće, daleko oko osamdeset metara vidi se jedan humak. Izgleda, da bi to mogla biti ruševina neke stražarnice iz starih vremena. Ruševine se ne vide, jer, ukoliko su postojaler, tijekom vremena pokrivene su nanesenom zemljom i obrasle travom.
Ali, jasno se opaža da to nije prirodni humak.
11. Događaj iz g. 1337.
Dr. Fra Dominik Mandić u spomenutom djelu (str.14) na str. 243 donosi jedan povijesni događaj: “Mjeseca studenoga g. 1337. kliški trgovac sukna Radić po brzoteći poslao je pisma iz Bosne u Dubrovnik. U planini (brdu) Porim u B.P. brzoteća je bio orobljen i sva pisma koja je nosio uništena.”
12. Turski han (Konačište – svratište)
Nalazi se na staroj rimskoj cesti ili turskoj Džadi odmah ispod naše “Ograde»
Danas se to mjesto zove “Hanina”. U vrijeme moga djetinjstva još su se temelji malo zapažali.
Prolaskom nove ceste kroz B.P. han je izgubio važnost, nestao.
13. Avdina Hanina
Napravljena je zasigurno iza prestanka rečenoga hana. Bila je uz cestu ispod njiva mojih dajidža Sesara (“Antići”). Bit će da joj je vlasnik bio neki Avdo. Prolaskom željeznice kroz B.P. han je izgubio važnost i prestao raditi.

Sve do moga odlaska iz Hercegovine (veljača 1945.) još su postojali i dosta visoki zidovi. Sobe za vlasnika i putnike bile su lijepo izgrađene. Dobro su mi ostale u sjećanju. Velika prostorija bila je za konje i kiridžije.
14.Stari grobovi
U našoj “Ogradi” ispod kuće strica Miška na putu za Bočine ima knieh ostataka grobnica ,rekao bih nekih odličnijih ljudi , ne običnih.

Izvor : Župa Presvetog Srca Isusova – Potoci/ Mostar
Priče kroz Mostar i Hercegovinu

Najnovije:

spot_img