Kroz Bijelo Polje prolazi široka, solidna i udobna cesta. Koliko mi je poznato počeo ju je praviti Omer paša Latas oko 1850. još za turske uprave, dovršila je Austrija. Moji nekadašnji župljani Ivan Burić pok. Đure i Miće Kukrika , oba iz Koteza u Popovu kazivali su mi da su oni i još neki drugi majstori klesali i stavljali one velike kamenove- branike na mostu preko potoka ispod naše crkve.
Otac mi je pričao kad su cestom kroz Bijelo Polje počeli prolaziti auti , gdje bi se god nalazili na njivama, ostavljali bi posao, te bi trčali na cestu i gledali ta nova čudesa. Dobro se sjećam bilo mi sedam godina, priredila se utrka na biciklima od Jablanice do Mostara. Na veliko se pričalo da je tu utrku dobio Marko Kožul pok. Ilije, koji je onda slovio kao najbrži biciklista u Hercegovini. Kasnije, oko 1925. godine bila je utrka autima, Mostar-Sarajevo. Bila je to velika senzacija za Bijelo Polje. Jurili su velikom brzinom.
Oko 1925. godine bila je ustanovljena autobusna pruga Bijelo Polje-Mostar, koja je vozila izjutra u Mostar, vraćala se popodne. Prvotno je bio vlasnik Jakov Doko, trgovac, birtaš.
Kasnije je istu preuzeo Ćetko Vukosav, trgovac u Bijelom Polju, pravoslavni, rodom iz Gornjeg Hrasna.
„Sjećanja don Joze Zovke“(1930)
