U velikoj rudarskoj nesreći koja se u Kaknju dogodila na jučerašnji dan 1934. godine život je izgubilo 125 rudara. Na tragediju koja je tada grad zavila u crno podsjetili su iz Općine Kakanj.
Tih travanjskih dana rudari Kaknja pripremali su svoju tradicionalnu rudarsku zabavu, uobičajeno godišnje drugarsko večer, jedino što su sebi, u dugom zimskom periodu, mogli priuštiti.
Nekoliko dana prije 21. travnja, za kada je zakazana zabava, rudari su uvježbavali svoj pjevački hor i diletantsku kazališnu grupu, ukrašavali svoj dom i pozornicu. Očekivali su i goste, rudare iz Sarajeva, Zenice, Breze.
Toga kobnog dana, dok je prva smjena rudara bila u oknima, drugovi iz druge i treće smjene, sa drugaricama i djecom, završavali su posljednje pripreme, spremali tombolu, šaljivu poštu, korijandole.
Strahovita eksplozija i snažan potres
“Veselo raspoloženje i šalu u 13:45 sati prekinula je strahovita eksplozija i snažan potres. Zaprepašteni rudari zastali za tren, a zatim, svjesni šta to znači, izbezumljeno jurnuli u pravcu rudnika. Gust oblak dima i prašine iz ulaza u Staru jamu bio im je putokaz.
Istovremeno iz svih pravaca, iz rudarskih kolonija i naselja, trčale su povorke rudara, žena, djece, izbezumljena pogleda”, podsjetili su na Facebook stranici Općine Kakanj, donoseći tekst o ovome događaju iz Glasa rudara, od 20. travanj 1963.godine
Kako se navodi dalje, ni rudarska sirena, koja je u neuobičajeno vrijeme jezivo zavijala, nije mogla zaglušiti plač i naricanje. Skoro istovremeno kada i u Kaknju, rudarske sirene u Zenici, Brezi, Mostaru i Kreki, zavijajući su najavljivale tešku nesreću i pozivale rudare u pomoć kakanjskim drugovima.
Spasilačke ekipe hrlile su iz svih pravaca. Stjecajem okolnosti što su se već bili pripremili za put u Kakanj, na drugarsku zabavu, rudari Zenice, odmah su formirali poseban vlak i prvi stigli u pomoć.
Prvi nalet rudara-spasitelja, koji su izbezumljeno nagrnuli na ulaz Stare jame, goloruki i bez ikakvih zaštitnih sredstava, bio je veličanstven primjer rudarske solidarnosti i ljudskog herojstva. U želji da pomognu drugo
prijateljima oni nisu vodili računa o opasnosti kojoj se i sami izlažu. Ali taj nalet, koji ne bi mogao zaustaviti ni puk žandarmerije, već nakon par koraka ukočila je plinska zavjesa. Već nakon par koraka ljudi su padali kao pokošeni.
Ostali drugovi jedva su ih spasavali, spasilačke ekipe, snabdjevene malobrojnim aparatima za odbranu od plina, takođe su se brzo vraćale iznoseći prve leševe, potpuno ugljenisana ljudska tijela.
Pred ulazom u jamu naoružani žandarmi jedva su uspijevali da zaustave ljude, žene i djecu, čiji su se sinovi, muževi i roditelji nalazili u prvoj smjeni, da ne srljaju u jamu, u sigurnu smrt. Iz tamnog rudarskog okna, kroz oblake dima i plina, teturajući se, pomolila se jedna ljudska prilika, opaljenjih obraza i izgorjela odijela, i pala na ruke drugova.
“Metan, Pope – jedva je izustio prije nego što je pao u nesvijest.
To je, kako se tek kasnije utvrdilo, bio Ivan Štok, prvi od svega devet rudara, koji su preživjeli ovu strahovitu nesreću. Spasio se zahvaljujući slučaju što se, u trenutku eksplozije, nalazio blizu izlaza i od udara bačen pored ventilacione cijevi, kroz čije je pukotine dopirao svjež zrak.
Spasio se zahvaljujući konju
Nešto kasnije iz jame je u ludom trku istrčao jedan poplašeni konj, za kojim se vuklo unakaženo tijelo jednog rudara. Vozač Vehab Sabrija, koji je također radio u blizini izlaza, spasio se zahvaljujući konju i svojoj prisebnosti.
U času kada je htio da prikopča konjsku zapregu za niz vagoneta, odjeknula je eksplozija i konj je jurnuo utvrđenom trasom prema izlazu. Sabrija, možda i nesvjesno, nije ispuštao zapregu iz ruku. To mu je spasilo život.
U to vrijeme već se saznalo da je eksplozija metana zahvatila samo okno Pope, u kojem se nalazilo 136 rudara. Pukim slučajem eksplozija nije zahvatila i ostala okna, takođe zasićena metanom, u kojima se u to vrijeme nalazilo preko dvije stotine ostalih rudara. Kada su rovovi i prolazi koliko-toliko osposobljeni spasilačke ekipe, već brojnije i bolje opremljene, dolaskom drugova iz Breze, Kreke i Mostara, probile su se do rova Pope.
Još sedam napola izgorjelih i plinom zatrovanih, ali ipak živih rudara uspjeli su spasiti. Poslije toga ljekarske ekipe nisu imale više nikakva posla. Spasioci su iznosili potpuno karbonizirana i unakažena tijela, koja su kakanjski rudari, okamenjena lica i suznih očiju, prihvatali i polagali na ukrašenu pozornicu i druge prostorije rudarskog doma.
Nesreća u Kaknju, jedna od naših najvećih rudarskih katastrofa, nije došla slučajno, niti nepažnjom rudara. Još istog jutra rudari su upozoravali na pojačanu pojavu metana, eksplozivnog i smrtonosnog plina – najvećeg neprijatelja rudara. Međutim, ovo upozorenje rudara nije imalo nikakvog dejstva. Niti je rad obustavljen, niti je pojačana ventilacija. Rudari Kaknja nikada nisu saznali rezultate istrage, niti da je neko, ko je kriv za ovu nesreću, kažnjen.
Jedanaestero djece oko tijela Stjepana Tvrtkovića
Čitavu noć od subote na nedjelju, pa i sutradan, spasilačke ekipe bile su prezaposlene samo iznošenjem karboniziranih leševa. Uzaludne su bile sve nade da se pronađe još neko živ. Hiljade ljudi, žena i djece provelo je noć pod vedrim aprilskim nebom, pred ulazom u jamu. Kroz noć su jezivo odjekivale tužne naricaljke žena, blistale suzne oči djece, polijegale po zemlji i zaspale od tuge i umora.
“Oko jednog leša okupilo se svih jedanaestero djece starog rudara Stjepana Tvrtkovića, koja su pokušavala da na ugljenisanom lešu nađu neki znak svoga oca i hranitelja. Do leša starog Tvrtkovića na ukrašenoj pozornici leže ostaci tri brata Grgića, Miška, Franje i Nikole, a nešto dalje po dva brata Delića, Perišića i Grmača, zatim Fazlići, Milešići, Janjušići, leševi 125 rudara, čija je tragična smrt zavila u crno preko 300 članova uže obitelji, navodi se, između ostalog, u tekstu.
