Sjećam se Isuse, kada sam jednog ljetnog, vrućeg dana išla na Brdo Ukazanja sa roditeljima i sestrama. Sakupljali smo kamenčiće.
U rukama sam imala jednu posudu, u kojoj sam sakupljala najljepše kamenčiće kako bih od njih mogla napraviti krunicu. Željela sam ispuniti cijelu posudu tim kamenčićima.
Trebalo mi je dugo vremena da tražim među svim kamenjima raznih veličina i proberem one najmanje i one koji su bili najljepše oblikovani. Nisu smjeli biti tupi, oštri, nego lijepo zaobljeni. A tu zaobljenost doprinijela su stopala koja su prelazila preko njih. Tko zna koliko puta!
Na kraju dana uspjela sam napuniti posudu. Na povratku kući čvrsto sam držala te svoje kamenčiće i rekla roditeljima: „Ovo su moji kamenčići i od njih ću napraviti onoliko krunica koliko bude moglo!“ Nisam ih htjela pomiješati sa ostalima.
Da bi se jedna krunica napravila bilo je potrebno najprije naći kamenje, oblikovati ih, probiti i onda povezati jedan po jedan dok se krunica ne složi. Ti moji kamenčići koliko god bili lijepi ipak ih je mrvicu trebalo obrubiti.
Da, čak i to najljepše kamenje treba popraviti! Sjećam se da sam imala jedna željezna kliješta s kojima sam svakom kamenčiću skratila vrhove i maknula s njih ona mjesta na kojima su bili grubi, kako bi dobili što okruglastiji i nježniji oblik. Često bih od tih kliješta dobila žuljeve na rukama.
Ponekad sam na ruke stavljala flastere ili neki zavoj, da me manje boli. Ali što sam više i duže s njima radila, to me više boljelo. Shvatila sam da mi je bolje bez tih flastera i zaštite. Želja da napravim svoju krunicu pomogla mi je da ustrajem i dovršim to obrubljivanje.
Nakon toga oblikovanja, na svakom kamenčiću napravila sam rupicu, kako bi se mogli povezati. Trebala sam biti pažljiva da mi se koji ne bi raspuknuo od probijanja. I na kraju svaki taj pronađeni, oblikovani, probušeni kamenčić povezala sam žicom kako bi bili čvrsti i držali jedan drugoga. Tako sam napravila svoju prvu krunicu.
Gospodine Isuse, sve ovo podsjetilo me na moju nutrinu. Nije li tako sa čovjekovim srcem? Svatko od nas je onaj najljepši kamenčić u Božjim očima, kojeg ipak treba oblikovati da bi bio još ljepši. Znam Isuse da će kroz život biti mnogo žuljeva, mnogo umora.
Čak i onda Isuse kada me netko bude gazio, neka mi i to pomogne na putu da budem poniznija. Želim ti dopustiti da me Ti oblikuješ, da Ti obrubljuješ sva ona mjesta koja su u meni gruba i oštra. Pa i ako me bude boljelo, nauči me trpjeti bol, za nešto više, nešto bolje.
Znam da sve to zahtijeva velik napor, veliku žrtvu, ali vjerujem ako se budem prepuštala Tebi, znam da nećeš dopustiti da se Tvoj kamenčić raspukne, nego da će se od njega moći nešto i napraviti.
Pitam se Isuse koliko se krunica u životu može napraviti? Željela bih u sebi pronaći to kamenje i sve ono što mi je potrebno da se kroz moj život oblikuje barem jedna krunica. Jedna, ali vrijedna!
Isuse, neka to bude krunica koja će biti prožeta Otajstvima Tvoga života i života Tvoje i moje Majke!
s. Veronika C.
