Ništa novo, reklo bi se nakon reakcije javnosti koja negoduje zbog donacije koju je hrvatska Vlada u ova krizna vremena odobrila mostarskoj bolnici. Pomoć Zagreba prema Mostaru, kao i reakcije javnosti na istu nisu previše iznenadile niti analitičara doktora Ivicu Granića koji, međutim, napominje da se u tim pomoćima ne zna što je gore.
”Uvijek tzv. pomoć ili donacija iz Zagreba prema Hrvatima BiH u (ipak značajno malom) dijelu hrvatske javnosti pokrene raspravu treba li ili ne. Naravno, uvijek sa velikim NE prvi reagiraju ražalovani Titoisti i apologeti jugoslavenstva, koji su 90-te prestali disati i u svojim ex-yu glavama još uvijek nisu upokojili tu sotonsku tvorevinu. Ako laže koza, ne laže rog, čak i pored ponekad glumljenje demokracije dovoljno je pogledati im facebook profile i stranačke članske iskaznice.
Onda se protivljenje nevješto, krajnje glupo i šlampavo, ilustrira loše fotošopiranom bolničkom zgradom u Mostaru, komentira Granić, dodajući da ti zgubidani zapravo nisu toliko važni, štoviše, može se uživati u njihovom koprcanju na tihoj vatrici.
”SDP i HDZ na tome pokušavaju politički lešinariti, profitirati, ušićariti pokoji poen. Dakle, SDP-ovci bi morali konačno shvatiti što znači sintagma ‘hrvatsko jedinstvo’ i da bi ona trebalo biti aksiom, univerzalna i iznad svega, iznad svih stranaka i politika. I da nema razlike među Hrvatima Zagreba, Mostara, Orašja, Toronta, Canbere ili Ognjene zemlje ili… ili… Zagovarajući suprotnu politiku, što, tobože oportuno, čini dio njihovih elita, rade izravno u korist vlastite političke štete i idu na ruku zna se kome, od političkih suparnika do ortodoksnih četnika.
HDZ-ovci bi morali znati i shvatiti da ‘njihova’ Vlada kada tobože pomaže, u stvari nikoga ‘ne pomaže’ nego izvršavajući Ustav financira humanitarne, kulturne udruge i programe, opće projekte… a najviše, dakle najviše – u ogromnoj većini, novac ide – u zdravstvo. Normalnom, zdravom i ponosnom čovjeku pomoć ne treba, ne treba niti Hrvatima BiH, iako žive u vjerojatno najšizofrenijoj i po svemu najgoroj državi u Europi, u državi, ovakvoj kakva jest, baš bez ikakve realne perspektive za opstankom.
A i jedni i drugi bi morali znati kako RH godišnje iz Hercegovine (i BiH) povuče, sofisticirano ‘reciklirajući’, čak i nekoliko desetina ako ne i stotina puta više novca nego ide iz Zagreba u npr. Mostar. Samo što se to ne zna, a i proces ide ‘nevidljivije’. Npr. koliko se struje bagatelno ili po bitno nižim cijenama od tržišnih iz HE Buško Blato isporuči RH? I tako godinama, desetljećima. Dalje, BiH je možda čak i jedina država na svijetu s kojom RH ima pozitivnu vanjsko-trgovinsku bilancu, skoro 800 mil – 1. mlrd dolara, a znamo ‘tko’ u BiH kupuje hrvatske proizvode, tko srpske a tko turske. Podjela naravno nije striktna, ali je – u pravilu tako. O uplatama dijaspore, koja je pretežito BiH, a danas velikim dijelom ide ili direktno u RH ili putem hrvatskih banaka, ne treba niti govoriti, svaki ozbiljan ekonomist tvrdi kako se radi o grozno ogromnim (direktnim) sredstvima koji praktički ‘spašavaju hrvatski proračun’. Jedna sitnica, ne znam jeste li znali, samo u Neumu se godišnje proda preko 48 posto proizvodnje čokolade ‘Bajadera’ zagrebačkog Kraša. Ova sitnica tek kao ilustracija, svakom normalnom je jasno da hrvatska nema niti kvalitetu, a niti kapacitete za ozbiljno EU tržište. A proizvode koji pune RH proračun netko treba kupovati, je li. O turistima ne treba niti govoriti, radna snaga BiH Hrvata je nezamjenjiv faktor RH gospodarstva”, nabraja Granić te dodaje da to nije niti čudno, niti nemoralno.
”Upravo suprotno, normalno je, politički poželjno, tako mora biti zauvijek, dakle, bilo kakvih granica među vlastitim narodom nema, niti smije biti. Za neke fejs-objave koje su osvanule ovih dana po ‘pojedinim’ što pravim što lažnim profilima, u npr. Izraelu se ide izravno – u zatvor”, zaključuje Granić.
