I dok veliki broj građana Mostara odlazi trbuhom za kruhom u potragu za boljim životom u gradu na Neretvi za sport vrijeme kao da je stalo. Mostar još čeka sportsku dvoranu koja se gradi četrdesetak godina. Mostar čeka moderan i funkcionalan stadion čija se gradnja najavljuje pred svake izbore. Mostarski sportski kolektivi jedva preživljavaju jer za sve ima novca, ali za sport ga nema i kako stvari stoje neće ga ni biti. Čekajući milostinju veliki broj sportskih kolektiva je u dilemi da li krenuti u novu sezonu ili će ono malo sportskih zaljubljenika koji održavaju klubove u životu dići ruke od svega i pustiti da se sve jednostavno ugasi. Ako ičega u Mostaru ne manjka to su obećanja i tapšanja ramena. Na koncu sve dođe na onu starinsku: Obećanje ludom radovanje. Žalosno je da grad ne prepoznaje činjenicu da su se baš s ovih ulica iz nehumanih uvjeta u svjetske visine digli Bojan Bogdanović, Igor Karačić i Marino Marić. Žalosno je da se ne prepoznaje da je baš ovdje na stadionu koji ne zadovoljava europske standarde igrao jedan od najvećih svjetskih nogometaša svih vremena Luka Modrić. Da su ovi nabrijani velikani igrali u bilo kojem normalnu gradu na svijetu u njemu bi imali puno više od murala na periferiji, a njihovi nasljednici vrhunske uvjete za bavljenje sportom.
Neki bi danas voljeli da se klubovi ukinu, jer tada ih ne mi niko morao moljakati za crkavicu i moliti sredstva za preživljavanje, a oni sami ne bi morali ništa obećavati, Onda bi valjda po njima svi vukovi bili siti, a ovce u vagonima za odlazak bilo negdje gdje se o sportu vodi bar malo računa. Predizborna kampanja počinje. Slijede nova obećanja, samo je pitanje hoće li uopće biti onih kome će ona biti radovanja.
HERCEGOVINA.in
