Za vrijeme pandemije koronavirusa američki klinci bavili su se sportom tjedno šest i pol sati manje nego prije. Rezultat je to studije koju je objavio Aspen Institute, američki zavod koji se bavi društvenim istraživanjima piše Večernji list.
Anketari sa spomenutog instituta, ali i oni s dvaju sveučilišta (Utah State i North Carolina State) ispitali su više od 1000 roditelja djece između šest i 18 godina. A oni su, premda su se u rujnu vratili aktivnostima, u organiziranim sportskim aktivnostima participirali upola manje nego što je bilo prije ožujka i proglašenja pandemije.
Ovom studijom zavirilo se u 21 sportsku aktivnost pri čemu je uočen veliki problem. Čak 29 posto klinaca ističe da više nisu zainteresirani za bavljenje sportom što je 11 posto više takvih odgovora u odnosu na vrijeme početka pandemije. A to nisu klinci koji su sjedili na kauču po cijele dane, već djeca i mladež koji su prije pandemije bili aktivni. A s obzirom na to da Amerikanci imaju u ovoj priči loše vijesti za zdravlje nacije, zacijelo je tako i u cijelom svijetu.
A kakva je situacija u Hrvatskoj, raspitala se ekipa Večernjeg lista na nekoliko adresa. Ponajprije kod glavnog tajnika Hrvatskog školskog sportskog društva dr. sc. Ivana Dujića koji se najprije nasmijao:
– Smijem se na ovaj američki podatak o šest i pol sati manje sporta tjedno jer se ja pitam koliko se kod nas djece i kada nema epidemije sportom bavi šest i pol sati tjedno.
Budući da je zabranjeno miješanje djece između razreda, sva školska sportska natjecanja su stala, no postoje programi koji se ipak odvijaju.
– Tijekom dva dodatna sata tjedno provodimo univerzalnu sportsku školu za djecu od prvog do četvrtog razreda, a potom i vježbaonice za više razrede osnovnih škola i srednje škole. Dakako, to moraju biti djeca iz istog razreda, a u ovakvom trenutku takvih odjeljenja imamo negdje oko 1030.
Nažalost, školska natjecanja stala su još u ožujku.
– Do tada smo odradili natjecanja u šest sportova i onda je sve zatvoreno. A mi smo lani na našim državnim završnicama, na koja su dolazili županijski pobjednici, imali više od 12 tisuća djece, i to u 12 sportova za osnovnoškolce i 9 sportova za srednjoškolce. A to će reći da je kroz naše programe, od najniže do najviše razine, prošlo više od 150 tisuća djece. Nama je na atletici znalo biti po 1000 sudionika, na rukometu 1400, na futsalu i košarci po 1200, na krosu ih bude 600, a imali smo i natjecanje djece s teškoćama u razvoju i njih je bilo 450.
Nažalost, sve je to sada stalo, baš kao što su stali i treninzi sportskih klubova u školskim sportskim dvoranama.
– Ako vam se žale dvoranski sportovi da su stradali, mi smo kao školski sport stradali još i više jer nama je zabranjeno miješanje učenika iz različitih razreda i škola. Tu se nameće jedno drugo pitanje, a to je zašto klupski sport ovisi o školskim sportskim dvoranama. Naravno da je problem što klubovi ne mogu ulaziti u škole, no riječ je o odgojno-obrazovnoj ustanovi koja tako štiti svoje djelovanje – kazao nam je dr. sc. Dujić naglašavajući još i ovo:
– Nije svako zlo za zlo i ovo je možda prilika da vratimo djecu na livade jer, kada su parkovi bili zatvoreni, djeca su se igrala na livadama izmišljajući neke svoje igre. Klinci su se bacali, puzali, skakali, penjali, a to je ono što se nekako kroz generacije izgubilo.
S obzirom na to da su i oni zakinuti zabranama odvijanja treninga, zavirili smo u dva dvoranska sporta.
– Mi smo počeli trenirati u nekim školama, no s obzirom na brojke, i to bi se opet moglo zatvoriti – kazuje nam Nino Matjačić, sportski direktor Odbojkaškog kluba Dinamo koji koristi 21 dvoranu, što za natjecateljske ekipe, što za škole odbojke.
– Mi smo prije pojave koronavirusa imali registriranih 707 igrača i igračica u 38 natjecateljskih ekipa. Kada je došlo do lockdowna, dio svojih aktivnosti u svibnju organizirali smo vani pa smo tijekom svibnja i rujna imali treninge na dva pješčana i dva betonska terena, no na te treninge dolazilo je maksimalno 40-ak posto našeg članstva. Jer, dio se djece ispisao, dio roditelja se boji, a dio čeka povratak na staro stanje.
Premda na Zagrebačkom velesajmu imaju svoj trening-centar i u Košarkaškom klubu Cedevita Junior nisu bolje prošli od odbojkaških kolega.
– Od 23 škole s kojima imamo ugovor o zakupu termina, mi trenutačno radimo u četiri, i to zahvaljujući njihovim ravnateljima. Zahvaljujući Domu košarke uspjeli smo otvoriti tri termina za tri skupine – predočio nam je Tomislav Zebić, direktor kluba s najvećom školom košarke u Hrvatskoj koji je zabrinut zbog sljedećih činjenica:
– Prošle godine smo mi imali oko 700 klinaca, a zbog nemogućnosti održavanja treninga po školskim sportskim dvoranama sada smo na njih 250. A mi možemo reći da smo sretnici koji imaju svoj trening-centar pa se pitam što je s onima, a takvih je puno u hrvatskoj košarci, koji to nemaju.
Nešto bolja situacija je u borilačkim sportovima poput karatea, tekvondoa, džuda i boksa jer dobar dio njih se snašao za neki svoj prostor, ali je i dalje puno onih koji koriste školske dvorane. Uz pomoć predsjednika HKS-a Samoborca Davora Cipeka ovdje ističemo primjer karatea:
– U onom prvom valu koronavirusa bili smo jako zakinuti jer od naših 180 članica njih približno 80 posto koristilo je školske dvorane. Srećom, većina naših boljih klubova ima svoje prostorije, no i oni trebaju školske dvorane za onaj masovniji dio. Zahvaljujući lokalnim vlastima mi smo se u Samoboru, držeći se odredbe da nema miješanja razreda, vratili u školske dvorane, no ima u Hrvatskoj klubova koji u tome još nisu uspjeli pa se snalaze po nekim podrumima i sličnim prostorima.
