12 C
Mostar
Ponedjeljak, 10 svibnja, 2021

Srce, ruke i lopata: Hrvatski navijači kojima narod više vjeruje nego državi

Subota je, tmuran dan. Nakon jednog oronula žutog mosta i krivudave ceste, gdje je lakše pogoditi rupu nego je izbjeći, vodi nas poljski put. Asfalta ni za lijek. Uokolo su ruševine, ionako se teški život urušio u sekundi, stravična je treska odlučila sve sravnati sa zemljom. Dok neki gizdavi vjetar bezuspješno pokušava razbiti oblake, izlazimo iz automobila ravno u blato. Nemoguće ga je izbjeći; otkad smo pregazili zagrebački prag i zagazili u Glinu, doslovce, ljepljivo i hladno tlo stalan je suputnik.

– Dečki, trebamo pripremiti teren za dolazak kućice – govori Marijan vojsci od 15-ak ljudi – drugih je 15 na drugoj lokaciji – od kojih ljudi u normalno vrijeme strahuju.

Jer, siju strah, piju, gdjekad i kradu, psuju, krajnje su neugodni, tuku se. U normalno doba, to nije ekipa s kojom želite da vam klinci zaglave.

No, ovo nije normalno vrijeme. A i oni nisu jednoslojni tipovi. Jer, malo nakon “zapovijedi”, kreira se lanac, i odjednom, ta razularena banda postaje na ovom tmurnom mjestu i ovom teškom trenutku jedini suvisao odgovor. Cigla, crijep, drvo, od ruke do ruke ili preko tački, od točke A do točke B. Praktički šutke, satima, ako treba. Do noći, do fajrunta.

– Kako da vam uopće zahvalim… – govori gospođa dok joj se “zida” pristup preko potoka do polja, gdje će se, valjda, sutradan, položiti kontejner.

Oči su joj zagasite, a lice pripovijeda muku. Ispod gomile šute, njen je život. Kroz nagrešpali se obraz, pak, uz suze cijedi ogromno hvala.

Jeste za rakiju? – upita.

– Ne.

Jeste za nešto suho? – pokazuje na neku kobasicu.

– Ne – mirno će oni.

Ništa. Samo srce, ruke i lopata – odnekud odjekuje Zabranjeno pušenje.

Ovo je momcima koji su se u praskozorje jednog naoko običnog vikenda našli na jednom parkiralištu na južnom dijelu Zagreba, već treća postaja. Nakon Ravnog Rašća i Gline, sada su ovdje. Imaju, po programu, odraditi još barem dvije lokacije. Organizacija je gotovo besprijekorna. Jer, telefon zvoni stalno, a koordinator zapisuje adresu i problematiku. Kada se izlazi na teren, točno se zna gdje se ide i zašto se ide. U kombiju su užad i kacige za rad na krovu, pored njih deke i grijaća tijela kao donacije. Toga najviše treba. Ljudi, svjedočimo, zovu stalno. Jer, ovim se klipanima vjeruje. Nema, doduše, vremena za dokolicu. Skoro je podne, a dan brzo zamiče. Glad se skriva, a žeđ se taži iz prepunih prtljažnika. Usput. Nema se vremena.

– Jesmo gotovi – upita netko, a prije odgovora, Marijan, naš lokalni vodič, podiže prst. “Vidite onu kuću koja se ruši?” pokazuje na parcelu parstometara dalje. Prije se ne bi vidjela od kuća, no potres je napravio vidikovac. Nad slomljenim životima, prostire se drama. “E, tamo je već Torcida, treba im pomoći to raščistiti da sutra dođe kućica…”

U par minuta, ekipa je već na novoj lokaciji. Tone cigle, crijepa, drva, šute i rastike prekrilo je sjećanja. Boysi, Torcida i Kohorta ujedinjenim snagama čisti novi teren. Hrvatski, srpski, koga briga. Ljudski. Solidarno, združeno, bespogovorno. Sat vremena kasnije, i to je čisto, piše jutarnji list.

Dok karavana napušta Majske Poljane i seli se prema Sibiću, negdje na pola puta između Gline i Petrinje, odmah do Strašnika, pripremajući se “skinuti” krov, kroz glavu prolazi rečenica Damira Truta i njegovih ljudi. O pijančevanju. Tuči. Strci i metežu. Čovjek se zapita kako je to moguće. Ovi navijači, naime, to samo gdjekad prepričavaju. A, u biti, na terenu organizacijski postavljaju standarde, ujedno zaprimajući gomilu poziva “običnih” građana gdje da doniraju građevinski materijal, koji čudesnom brzinom puni sabirne centre na zagrebačkom Borongaju i u Sisku, ili gdje da daju novac.

– Jel’ ti vjeruješ da nama, bagri, ekipa vjeruje više nego državi? – upita netko u nekom času.

No, pitanje je hipotetsko.

Jer, unazad par desetaka godina, zapravo od rata naovamo, upravo su ti “krezubi”, neškolovani “balvani” izgradili reputaciju čuvara. Prvih na prvoj crti. Splitski požar, sjetite se, prvi su gasili navijači. U Gunji, opet su prvi na licu mjesta s pijeskom u vrećama bili oni. Kada je zlokobno tutnjao Zagreb u ožujku, u roku par minuta ispred Petrove skupili su se Boysi. Rodilje, liječnici i babice, puni povjerenja gurnuli su u ruke inkubatore i djecu ekipi kojoj se zbrajaju debele stranice navijačkih dosjea. Vojska je kazala da nema potrebe doći. Jer su oni tamo. Kasnije, isti su ti huligani, udruženi s cijelom Hrvatskom, skupili osam milijuna kuna za “palčiće”.

– E dečki, a kad ćete uplatiti lovu na račun? – pitali su ih tada. Bez pretjerivanja.

Odgovorili su da neće. I sve su kupili, na Facebooku objavljujući račune transparentno. Mnogima se to nije svidjelo. Pogotovo onima koji vole javnu nabavu. No, sve do posljednje lipe, bilo je javno.

Navijači, doista, u našoj zbilji nisu poželjni stalež. I zaista, njihov habitus zna biti ružan. Tuče, neredi, grub rječnik, ta neka subkulturna odbojnost, mnogima s razlogom ne sjeda. Rabijatna, pripita i napušena banda u idealnom svijetu doista nije primjerna. I mogu je shvatiti samo oni iznutra. Izvana, djeluje odbojno. Tisuće je stranica ispisano o navijačkim kretenarijama, i rijetko je što od toga krivo.

A onda, onda je grunula Banija. A uz sve probleme koje kola navijačkim tkivom, javila se – opet! – solidarnost. I odanost. Zvuči patetično, ali tako doista jest. Kao pokazatelj da priče baš nikad nisu jednoslojne.

– Ljudi su zasigurno prepoznali da su navijači u ovoj aktivnosti svim srcem, bez ikakvih interesa i skrivenih namjera, iskreno, plemenito i domoljubno. Ne poslom kao neki, već volonterski, na vlastiti trošak, a ljudi jako dobro prepoznaju kad netko nešto radi samo kao posao ili to radi iz srca. Treba reći i da su navijači u Hrvatskoj već dulje aktivni u saniranju elementarnih nepogoda, zadnji primjeri toga prije Banije mogu biti potres u Zagrebu ili požar u Splitu. Zapravo, navijači su i inače vrlo aktivni u humanitarnom djelovanju, primjerice kroz akcije darivanja krvi i skupljanja pomoći potrebitima, samo što to u pravilu nije medijski popraćeno – promišlja o temi dr. sc. Goran Pavel Šantek, redoviti profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta.

I nakon što su čistili – a čiste i dalje, i nakon što je bilježnica s lokacijama sve ispunjenija, pojavila se ideja da sa sve većim brojem donacija krenu dalje. Borongaj i Sisak se (pre)punio. Umjesto državnih računa i sabirnica, obični je Hrvat brže-bolje odlučio da je bolje dati ili uplatiti njima. Računaju da je sigurnije od države. Ovi, mišljenje je običnog plebsa, neće ništa zatajiti. Inače oni nad kojima se ponekad s pravom zgražamo, postali su vertikale. I vjerujem da to više govori o državi, nego njima. Na blatnom stratištu prošlog vikenda, netko je premetanjem cigli sumirao:

– Zamisli da ovakva nekakva pizdarija, nedajbože, zadesi London, a kada dođeš tamo i pitaš tko se prvi zatekao,ljudi kažu da su to bili Chelseajevi “headhuntersi”. A da ih je pritom netko zadužen i oformljen za ovakvu kriznu situaciju nazvao smetalima…

Državni narativ, međutim, ne dijele stradalnici, pa ni ljudi željni pomoći. Nekidan je, naime, baš na svim službenim stranicama, baš svih navijačkih skupina u Hrvatskoj, osvanulo da se kreće u akciju prikupljanja materijala i donacija za gradnju montažnih kućica za najugroženije obitelji Banije. U roku keks, novac i materijal krenuo se slijevati. Navijačima.

“Samo vama vjerujem i zato sutra ide uplata. I sama imam neke popravke po krovu pa nisam u mogućnosti dati puno, ali ću dati od srca”, napisala je jedna pratiteljica BBB-a na “fejsu”.

Identične su objave prikupljanja materijala i donacija učas objavili i Torcida, Armada, Kohorta, Demoni, Ultrasi… Sve hrvatske navijačke skupine ujedinile su se prvi put nakon rata. Sa samo jednim računom, hrvatskim, koji, pak, drži Damir Markuš Kutina, legendarni BBB, a ujedno i dio kultne skupine vukovarskih branitelja.

– Priča se rodila na terenu, gdje su sve navijačke skupine pritekle odmah u pomoć. Kada smo shvatili u kojem smjeru priča ide, odlučili smo pokrenuti akciju prikupljanja donacija. U ovome času ne mogu izaći s konkretnim brojkama, ali kao i sve dosad, cijela će akcija biti posve transparento – govori Markuš, kojem, dakle, ljudi masovno uplaćuju sredstva na žiroračun (kunski i devizni): IBAN: HR46 2407 0003 1058 39121, u dodatak “Za donaciju”. Nije ga toliko iznenadila velika vjera u njih, umjesto u državu.

– Mi smo odmah došli na teren, i ljudi to prepoznaju, što se i vidi po reakcijama stradalih, ali i običnog puka. I upravo bi zbog toga, ako uopće ima morala, gospodin Trut morao dati ostavku na svoje mjesto. Ključno je ono “ako ga ima…” – priča Markuš.

– Sve nas mora veseliti povjerenje koje su navijači stekli među stanovnicima Banovine i tolikim građanima Hrvatske koji su svoje humanitarne doprinose odlučiti realizirati pomoću akcija njihovih udruga. Ipak, svima nam se i zamisliti zašto je tomu tako, a posebno nadležnim institucionalnim akterima iz kojih bi svi nužni odgovori i organizirani oblici djelovanja na ovakve izvanredne društvene situacije trebali stizati – daje za misliti Šantek.

Onima, doduše, koji žele misliti. A ne se skrivati i docirati svisoka.

Najnovije:

spot_img