Stara kuća od kamena
u korov je već zarasla,
on je grli mjesto mene
čuva stare uspomene.
Stara lampa ugašena,
vrata davno zatvorena,
svuda trava do koljena
jer tu više nikog nema.
Ognjište se isprpalo,
urušile cigle neke,
ali i sad osjeti se
miris kruha ispod peke.
Znam da su joj sobe puste
i da škripe njena vrata,
al je meni kuća stara
vrjednija od suhog zlata.
Prazna kanta na čatrnji,
odrina i loza stoje,
nema nikog, sve je pusto
ispred rodne kuće moje.
Čičak, drača, sikalina
zarasli su put do kuće,
a pod murvom još je lanac
od dobroga starog Žuće.
Rušili je razni vjetri,
ljetni dani, zimske noći,
al se ne da stara kuća
još se nada da ću doći.
Stihovi: Ankica Raguž
- Oglas -
