LV.
Prođe jedan ples.Violina nije plesala. Stajala je po strani i osjećala kao da lebdi u zraku. U iščekivanju. Njezin pogled tražio je njega. Već je neke odbila. Cio ples za nju bio je kao neko snoviđenje. Cvijet. Zvuk. Pokret. Ali, dok je igrala s jednim od onih nametljivih mladića, nađe se nasuprot Antonija i Grofice. Ona vidje da je Grofica opijena nekom strašću. Poznavala je ona to ushićenje, njegove znakove i vidjela ih je na Grofici. Vidjela je treperavi bljesak koji bi sijevnuo u očima i uzbuđenje koje je nenametljivo izazivalo zavist i jasnu gracioznost s lakoćom pokreta. Tko, upita ona sebe, svi ili samo jedan? I ne pomažući mladiću koji je igrao s njom i koji je bio na muci da nastavi s razgovorom, ona je motrila i srce joj se sve više stezalo. Kroz njezinu svijest prostruja svo njezino lutanje… Ne, nije nju opilo divljenje gomile već ushićenje jednoga. A taj jedan – nije valjda on? U njezinoj duši magla pokri cio bal, cio svijet. Samo stroga škola odgoja, činila je od nje ono što se tražilo. Da pleše… I ona kroz svoj pogled vidje sebe… svu svoju strast kroz lutanje… Oču glas…
Na prekidu plesa, dok je trajao tajac u dvorani – ona se povuče iz velike u malu dvoranu. Povukla se u mali salon i spustila u naslonjač. Ležala je gotovo obnažena, hladeći se lepezom. Pomisli još jednom: ali možda se varam, možda toga nije ni bilo. I poče se prisjećati svega što je vidjela… U dvorani ponovno ples. Muzika… Jedan je mladić upita:
– Igrate li, gospođice?
– Ne, ne – reče Violina nekim plačljivim glasom.
On je uze za ruku i odvede u dvoranu. Ona je svo vrijeme plesa šutjela… Grof se s Groficom nalazio gotovo nasuprot nje. Ona ih je vidjela svojim oštrim okom. Vidjela ih je izbliza dok su se susretali s drugim parovima, i što ih je više gledala, sve je više dolazila do uvjerenja da je njezina nesreća tu. Vidjela je da su se oni osjećali kao sami u ovoj dvorani. I napokon sretni. Pogledom je tražila Antonija. I nije ga vidjela. Ona se, tražeći ga pogledom, osjećala slomljenom i sve je više to pokazivala. I kad bi se Grof usred plesa susreo s njom, reče:
– Divan bal! – tek da bi nešto kazao.
– Da – odgovori ona.
Usred plesa, Grofica izađe na sredinu kruga, uze dva kavalira i pozva sebi jednu damu i Violinu. Violina ju je gledala preplašeno. Pomisli da ima nečeg demonskog i čarobnog u njoj…
Ali, kad shvati da Violina ne želi plesati, ona se okrenu od nje i U naručju te tajanstvene čarolije, uvijek pune novih draži, ili među ruševinama koje su odisale mirisom prošlosti, ona se osjećala kao kod kuće. Koračala je lagano i sjela nasred trga… Bila je bez stege, gospodarica svoga vremena, dopuštala je da je neka zamamna privlačnost vodi k labirintima zasječenih svodova punih vijugavih naprslina i tragova oronulosti. Svaka kuća, svaki njezin vijenac, rešetkaste kapije sa zarđalim šarkama bile su pune čari. A kad je došla na središnji trg, nazirao se u daljini sjajni mlaz iz fontane. Njezina ličnost je najzad izašla iz svojih čahura. Ona je odbacila sve idole i osjetila je u sebi sve treperenje senzibilnosti, sklapanje onih magijskih riječi koje pjevaju himnu ljubavi prema patnji i smrti… I ona zasvira… Ah! Kakva divna muzika, koja osluškuje sjedinjavanje i razdvajanje simbola u sebi, dok u svojoj zasjenjujućoj nagosti svijetli onaj unutrašnji plamen izazvan vjetrovima koji brazdaju noć, da bi obasjao čudne, uzbudljive predjele u koje nas ljudska noga ne može odvesti…
I tad se kočija zaustavi… Uz zvuk prigušenih konjskih kopita… Kočija nastavi put…
Okrene se oko sebe… Bila je na trgu. Neka drhtavica prostruji njezinim tijelom. Kao da je osjetila njegovo prisustvo… On je tu…. I ona tad odluči… Stat ću pored crkve i svirat ću… A glazba svira… Tiho. Mirno. I čeka njega… Kao hipnotizirana… I život joj se učini kao velika uzbudljiva stvarnost… Bez te spontane naivnosti ne bi mogla ni početi… Kao u bistrim očima djeteta koje zapanjeno stoji pred čudom prvog otkrića… Trajno se odražava u neuništivi ljudski poriv za novom igrom… Za pustolovne plovidbe u nepoznate cvjetove vječno žive dječje mašte… Rođene upravo ovdje na ovome trgu. A glazba svira… I zalazi u napuštena izvorišta naših intima… Kao ljudske igre… Ples… Ispred nje…
Balet… Predah… Balerina… pleše… Traži nekog… Violina svira. Pojavljuje se baletan. On pleše sam… na trgu… Balerina pleše sama. Oni se traže kroz ples. On se pojavljuje iz magle… On korača tražeći nju…
Djelo baleta treba smjestiti u razdoblje kraja secesije u arhitekturi. Trg. Kao odraz u kome se miješaju odrazi simbolizma – klasična muzika i najava nadrealizma – druga muzika.
Violina u Priviđenju vidi ples Baleta. Kad se Baletan i Balerina zagrle, scena joj se gubi iz Priviđenja. Violina je ponovo u kadru i svira sama. Oslušne – ponovno Priviđenje. Kao mrtvački ples… (Dance macabre) Pojavljuju se mrtvačke maske. Kao prikaze… Nakaze… A zgrade se doimaju kao da nisu na trgu, nisu zidane nego klesane u živoj stijeni, s mrkim zaobljenjem cijele mase oko ugla ulice i valovito oblikovanim balkonima i vijencima što odvajaju katove… Na krovu su fantastični dimnjaci oblikovani poput apstraktnih skulptura, svaki drukčiji, sukani i uvijani s različitim usjecima i istakama…
Nadrealistički je dojam izazvan ponajprije time što spomenuti pojasevi na pročelju – sa svojim raznolikostima i nepravilnostima kao da su rezultat nekakvog prirodnog dolaženja ili brušenja. Vodom. A ne ljudskog htijenja i rada. A stupovi u prizemlju su poput slonovskih nogu. A stanari unutra nemaju nijednog ravnog zida ni pravog kuta. Podsjećaju nas na organizaciju skica nekog živog tkiva… I tad se zgrade odvoje od zemlje… Secesija… Sve zgrade lebde u zraku… Violina stoji na trgu i svira…
Intermezzo… Predah… Muzika… U tom odvajanju zgrada od zemlje nastaje neka druga Muzika. Ambijent trga…
I sve je stvarno iznova… I novi, dotad neviđeni ambijent Trga kao da je preuzet iz organske prirode. U prvom redu biljnog svijeta. A ukrasni oblici novog uspijevaju dočarati sveprisutnu Vedrinu života… A glazba svira… Violina svira… I čeka njega… Svejedno priviđa li nam se bilje da naočigled raste i leluja na vjetru… Ili se povija prema životu i lelujavosti. Za takvu stilizaciju potrebna je ženska kosa. Sve je izduženo. Dekorativno. I golem buket pozlaćenog cvijeća lebdi… I ona ga uze… Prestade svirati… Stoji sama na trgu… Tad nastaje druga glazba. A trg je krajnje jednostavan. Čist. Otmjen. Kao čista soba… Sve je dematerijalizirano a zgrade što vise u zraku predstavljaju gornju granicu prostora. Ona stoji i drži buket… I čeka…
LVI.
Sve je ovo Priviđenje… koje traje dok se ne pojavi Stradivari. Tad se zgrade vrate u prijašnje stanje i trg je isti kao kad je tek stigla. A Muzika je premostila Vrijeme.
Stradivari se nalazi u radionici… Nalazio se u jednom mračnom kutu… Pomolio se ispred Velike Majke… zatim je gledao kroz prozor. U glavi su mu se rojile razne misli… Pomisli reći:“Sudbina…“ U molitvi prozbori.
– Sada, međutim, ima u umjetničkoj mladeži toliko života… Snage i kao nadahnuća… da u današnje vrijeme dok se ne pojave novi spomenici – čuvamo stare… Spomenik trajniji od mjedi, viši od kraljevskih piramida, kojeg ne može uništiti ni kiša koja izjeda, ni bijesan sjevernjak… ni nebrojeni niz godina, ni tijek vremena… Neću sav umrijeti… Velik dio mene izmaći će smrti… A baš je svrha moje današnje molitve da ogledam malo bliže ovu sudbinu i da nađem u njoj, ako je moguće, bar dio zakonitosti, ako ne potpunu zakonitost…
Želio je skladati… novo… da bi srušio staro… Rušenje i stvaranje u glazbenom svijetu neraskidivo je spojeno. To su samo dvije riječi za istu stvar. U muzici se ne može srušiti ništa, osim posljednji slabi izdanci starog patosa… A oni se mogu srušiti, ne zato što su posljednji, nego što su oslabljeni i izblijedjeli izražaji duhovne moći… koja je nekoć stvorila božanska djela. Koja su još danas, a bit će i sutra, izvan dosega svakog napadaja. A ovi posljednji izdanci daju se srušiti samo do prvih pojava nove inspiracije… Muzika.
Biti glazbenik, stvarati Muziku, znači stupiti u red u kojem svatko gubi svoje ime da bi toliko dublje i usudnije djelovao pod tuđim i zajedničkim imenom… Muzički instrumenti imaju svoju sudbinu. I baš je svrha ovog mog osluškivanja daljine da ogledam malo izbliže sudbinu i da nađem u njoj, ako je moguće, bar dio zakonitosti, ako ne potpunu zakonitost… koja bi prevladala nestanak… koji će nadvladati ovu vremenitost… Isplivati nekako iz brodoloma naše propasti, iz tog proždrljivog vrtloga… I tad nastaje TRENUTAK… Muzika. To je ono što nam napinje mozak do ludila… I što nam ubrzava rad srca do iznemoglosti… Strah… Unutarnji strah… Na misli i nadi u taj osjećaj zasnovani su svi naši porivi. A taj je osjećaj neko poticalo koje se pretvara u više osjećaje zadovoljstva… A to se zove ljubav…
Stradivari pretrne. Gledao je i dalje u Daljinu. I začu ponovno radostan smijeh… ali samo na trenutak… Kao onu predivnu čežnju… Različitost… Novo… I taj trenutak kao da odlučuje o vječnosti, u njemu će se glazba odvojiti od svog dotadašnjeg života i roditi po drugi put… Tako se rodila za život vječni…
Sve drugo je nastojanje da čovjek prkosi smrti svojim djelima… Iz godine u godinu nastaju tisuće i tisuće umjetničkih djela na ovoj zemlji – planetu… A možda su svi njihovi tvorci uvjereni da njihova djela neće progutati bjesnilo vremena, nego će preplivati preko njega na drugu obalu. Muzika je kao neki slavljeni čovjek koji samo trenutkom osjećaja – nekoliko trenutaka prkosi praznini… Ponosu… Skupit će svu svoju volju i prkositi nekoliko trenutaka… Glas mu reče:
– Držite se – ljudi vas promatraju. I svi oni drugi koji su se željeli prikazati kao njezini nesretni osvajači… koji su stradali ili se zaludjeli u svom nesretnom pohodu na nju. Svim svojim silama, stvaraju od sebe duplikate ili triplikate… Fiktivna bića… Drže da će utoliko više preživjeti svoj stalni život, ukoliko se više umnogostruče… Koliko više fikcija stvori o sebi, toliko je svaki od nas više ili manje rastrgan na dva bića… Bića koja žive svaki dan… Kojima diše, jede, pije, misli, radi. Ima i biće u nekom ruhu. Svečano i nedjeljno, koje običan dan visi u ormaru. Frak ili odora časnika – veterana. Koje oblači samo u osobitim zgodama. Ali koje mu čini životnu radost.
Svijest da ga je izgubio lišila bi ga ne samo razuma, nego, što je i gore, cjelokupne životne radosti… Trenutak glazbe… Kao praznik…
On pogleda ponovno u daljinu. I tad osjeti neku jezu. Osjeti onaj trenutak za kojim je čeznuo. Glazba ga je privlačila…
– Ne, Bože! – reče… – To je ona.
Kao hipnotiziran krene u smjeru osluškivane glazbe… A glazba svira… I jeza ga prođe… Svira i još… Osjeti još i zov… Konjskih kopita… I radost. Nema stvarnosti bez ljubavi… A ljubav je ulog u koji je uložio čitavu svoju osobnost. Sebe čitava. Bez ostatka. A ona stoji i svira. I zove njega… Dok je koračao, Stradivari osjeti onaj trenutak privlačnosti u glazbi što ga vuče, diže. I pretvara njegovo tijelo u strast… zadovoljstvo… jače od razuma. I to traje samo trenutak… Kao zagrljaj. Izgledalo mu je da ide na neki svečani ples… Da… I tad je primijeti… Ona… Stajala je ponosno i svirala… Promatrao ju je trenutak… Nije ga primijetila. I bila je ona. Čitava. Dublja. Trajnija. Osobnija. Jača… od onog meinselbst ili mon soi. Različita od „ja“… Odvojena od „ja“. Kao da je iz nje izbijao njezin oslabljen i razmrvljen odraz… Iskustvo drugog vida… Tad se u njezinu oku u ovom sumraku u kojem je lebdjela svjetlost buktinje mogaše nazrijeti nešto što raspali njezino tijelo… Dušu… Ona. Ona ga pogleda…
– Stradivari – reče.
Potrča i baci mu se u zagrljaj…. A njihov zagrljaj kao da je osvjetljivalo tisuću buktinja… A trg odjedanput obasja svjetlost… Trg je sav blistao pa je osvjetljivao i nebo… On je stegne još jače… (Iz njega provali plač)… I suza mu kane…
pozva sebi jednu drugu damu. Violina ode s plesa… Izađe vani. Zovne kočiju i vrati se kući. Bilo je skoro jutro kad je ušla u kuću. Uze svoju violinu i izađe vani prošetati… Lagani povjetarac dizao je katkad kraj njezine suknje, otkrivajući oblike njezinih nogu. I ode na trg. Buntovnija nego ikad, ona je vidjela kako se pred njom otvaraju perspektive jednog novog nepoznatog svijeta, mnogo privlačnijeg i zanosnijeg od prizora koji pruža vidljivi svijet, i osjećala se sposobnom da uđe u njega, da ga osvoji u svoj njegovoj ukupnosti. U naručju te tajanstvene čarolije, uvijek pune novih draži, ili među ruševinama koje su odisale mirisom prošlosti, ona se osjećala kao kod kuće. Koračala je lagano i sjela nasred trga… Bila je bez stege, gospodarica svoga vremena, dopuštala je da je neka zamamna privlačnost vodi k labirintima zasječenih svodova punih vijugavih naprslina i tragova oronulosti. Svaka kuća, svaki njezin vijenac, rešetkaste kapije sa zarđalim šarkama bile su pune čari. A kad je došla na središnji trg, nazirao se u daljini sjajni mlaz iz fontane. Njezina ličnost je najzad izašla iz svojih čahura. Ona je odbacila sve idole i osjetila je u sebi sve treperenje senzibilnosti, sklapanje onih magijskih riječi koje pjevaju himnu ljubavi prema patnji i smrti… I ona zasvira… Ah! Kakva divna muzika, koja osluškuje sjedinjavanje i razdvajanje simbola u sebi, dok u svojoj zasjenjujućoj nagosti svijetli onaj unutrašnji plamen izazvan vjetrovima koji brazdaju noć, da bi obasjao čudne, uzbudljive predjele u koje nas ljudska noga ne može odvesti…
I tad se kočija zaustavi… Uz zvuk prigušenih konjskih kopita… Kočija nastavi put…
Okrene se oko sebe… Bila je na trgu. Neka drhtavica prostruji njezinim tijelom. Kao da je osjetila njegovo prisustvo… On je tu…. I ona tad odluči… Stat ću pored crkve i svirat ću… A glazba svira… Tiho. Mirno. I čeka njega… Kao hipnotizirana… I život joj se učini kao velika uzbudljiva stvarnost… Bez te spontane naivnosti ne bi mogla ni početi… Kao u bistrim očima djeteta koje zapanjeno stoji pred čudom prvog otkrića… Trajno se odražava u neuništivi ljudski poriv za novom igrom… Za pustolovne plovidbe u nepoznate cvjetove vječno žive dječje mašte… Rođene upravo ovdje na ovome trgu. A glazba svira… I zalazi u napuštena izvorišta naših intima… Kao ljudske igre… Ples… Ispred nje…
Balet… Predah… Balerina… pleše… Traži nekog… Violina svira. Pojavljuje se baletan. On pleše sam… na trgu… Balerina pleše sama. Oni se traže kroz ples. On se pojavljuje iz magle… On korača tražeći nju…
Djelo baleta treba smjestiti u razdoblje kraja secesije u arhitekturi. Trg. Kao odraz u kome se miješaju odrazi simbolizma – klasična muzika i najava nadrealizma – druga muzika.
Violina u Priviđenju vidi ples Baleta. Kad se Baletan i Balerina zagrle, scena joj se gubi iz Priviđenja. Violina je ponovo u kadru i svira sama. Oslušne – ponovno Priviđenje. Kao mrtvački ples… (Dance macabre) Pojavljuju se mrtvačke maske. Kao prikaze… Nakaze… A zgrade se doimaju kao da nisu na trgu, nisu zidane nego klesane u živoj stijeni, s mrkim zaobljenjem cijele mase oko ugla ulice i valovito oblikovanim balkonima i vijencima što odvajaju katove… Na krovu su fantastični dimnjaci oblikovani poput apstraktnih skulptura, svaki drukčiji, sukani i uvijani s različitim usjecima i istakama…
Nadrealistički je dojam izazvan ponajprije time što spomenuti pojasevi na pročelju – sa svojim raznolikostima i nepravilnostima kao da su rezultat nekakvog prirodnog dolaženja ili brušenja. Vodom. A ne ljudskog htijenja i rada. A stupovi u prizemlju su poput slonovskih nogu. A stanari unutra nemaju nijednog ravnog zida ni pravog kuta. Podsjećaju nas na organizaciju skica nekog živog tkiva… I tad se zgrade odvoje od zemlje… Secesija… Sve zgrade lebde u zraku… Violina stoji na trgu i svira…
Intermezzo… Predah… Muzika… U tom odvajanju zgrada od zemlje nastaje neka druga Muzika. Ambijent trga…
I sve je stvarno iznova… I novi, dotad neviđeni ambijent Trga kao da je preuzet iz organske prirode. U prvom redu biljnog svijeta. A ukrasni oblici novog uspijevaju dočarati sveprisutnu Vedrinu života… A glazba svira… Violina svira… I čeka njega… Svejedno priviđa li nam se bilje da naočigled raste i leluja na vjetru… Ili se povija prema životu i lelujavosti. Za takvu stilizaciju potrebna je ženska kosa. Sve je izduženo. Dekorativno. I golem buket pozlaćenog cvijeća lebdi… I ona ga uze… Prestade svirati… Stoji sama na trgu… Tad nastaje druga glazba. A trg je krajnje jednostavan. Čist. Otmjen. Kao čista soba… Sve je dematerijalizirano a zgrade što vise u zraku predstavljaju gornju granicu prostora. Ona stoji i drži buket… I čeka…
LVI.
Sve je ovo Priviđenje… koje traje dok se ne pojavi Stradivari. Tad se zgrade vrate u prijašnje stanje i trg je isti kao kad je tek stigla. A Muzika je premostila Vrijeme.
Stradivari se nalazi u radionici… Nalazio se u jednom mračnom kutu… Pomolio se ispred Velike Majke… zatim je gledao kroz prozor. U glavi su mu se rojile razne misli… Pomisli reći:“Sudbina…“ U molitvi prozbori.
– Sada, međutim, ima u umjetničkoj mladeži toliko života… Snage i kao nadahnuća… da u današnje vrijeme dok se ne pojave novi spomenici – čuvamo stare… Spomenik trajniji od mjedi, viši od kraljevskih piramida, kojeg ne može uništiti ni kiša koja izjeda, ni bijesan sjevernjak… ni nebrojeni niz godina, ni tijek vremena… Neću sav umrijeti… Velik dio mene izmaći će smrti… A baš je svrha moje današnje molitve da ogledam malo bliže ovu sudbinu i da nađem u njoj, ako je moguće, bar dio zakonitosti, ako ne potpunu zakonitost…
Želio je skladati… novo… da bi srušio staro… Rušenje i stvaranje u glazbenom svijetu neraskidivo je spojeno. To su samo dvije riječi za istu stvar. U muzici se ne može srušiti ništa, osim posljednji slabi izdanci starog patosa… A oni se mogu srušiti, ne zato što su posljednji, nego što su oslabljeni i izblijedjeli izražaji duhovne moći… koja je nekoć stvorila božanska djela. Koja su još danas, a bit će i sutra, izvan dosega svakog napadaja. A ovi posljednji izdanci daju se srušiti samo do prvih pojava nove inspiracije… Muzika.
Biti glazbenik, stvarati Muziku, znači stupiti u red u kojem svatko gubi svoje ime da bi toliko dublje i usudnije djelovao pod tuđim i zajedničkim imenom… Muzički instrumenti imaju svoju sudbinu. I baš je svrha ovog mog osluškivanja daljine da ogledam malo izbliže sudbinu i da nađem u njoj, ako je moguće, bar dio zakonitosti, ako ne potpunu zakonitost… koja bi prevladala nestanak… koji će nadvladati ovu vremenitost… Isplivati nekako iz brodoloma naše propasti, iz tog proždrljivog vrtloga… I tad nastaje TRENUTAK… Muzika. To je ono što nam napinje mozak do ludila… I što nam ubrzava rad srca do iznemoglosti… Strah… Unutarnji strah… Na misli i nadi u taj osjećaj zasnovani su svi naši porivi. A taj je osjećaj neko poticalo koje se pretvara u više osjećaje zadovoljstva… A to se zove ljubav…
Stradivari pretrne. Gledao je i dalje u Daljinu. I začu ponovno radostan smijeh… ali samo na trenutak… Kao onu predivnu čežnju… Različitost… Novo… I taj trenutak kao da odlučuje o vječnosti, u njemu će se glazba odvojiti od svog dotadašnjeg života i roditi po drugi put… Tako se rodila za život vječni…
Sve drugo je nastojanje da čovjek prkosi smrti svojim djelima… Iz godine u godinu nastaju tisuće i tisuće umjetničkih djela na ovoj zemlji – planetu… A možda su svi njihovi tvorci uvjereni da njihova djela neće progutati bjesnilo vremena, nego će preplivati preko njega na drugu obalu. Muzika je kao neki slavljeni čovjek koji samo trenutkom osjećaja – nekoliko trenutaka prkosi praznini… Ponosu… Skupit će svu svoju volju i prkositi nekoliko trenutaka… Glas mu reče:
– Držite se – ljudi vas promatraju. I svi oni drugi koji su se željeli prikazati kao njezini nesretni osvajači… koji su stradali ili se zaludjeli u svom nesretnom pohodu na nju. Svim svojim silama, stvaraju od sebe duplikate ili triplikate… Fiktivna bića… Drže da će utoliko više preživjeti svoj stalni život, ukoliko se više umnogostruče… Koliko više fikcija stvori o sebi, toliko je svaki od nas više ili manje rastrgan na dva bića… Bića koja žive svaki dan… Kojima diše, jede, pije, misli, radi. Ima i biće u nekom ruhu. Svečano i nedjeljno, koje običan dan visi u ormaru. Frak ili odora časnika – veterana. Koje oblači samo u osobitim zgodama. Ali koje mu čini životnu radost.
Svijest da ga je izgubio lišila bi ga ne samo razuma, nego, što je i gore, cjelokupne životne radosti… Trenutak glazbe… Kao praznik…
On pogleda ponovno u daljinu. I tad osjeti neku jezu. Osjeti onaj trenutak za kojim je čeznuo. Glazba ga je privlačila…
– Ne, Bože! – reče… – To je ona.
Kao hipnotiziran krene u smjeru osluškivane glazbe… A glazba svira… I jeza ga prođe… Svira i još… Osjeti još i zov… Konjskih kopita… I radost. Nema stvarnosti bez ljubavi… A ljubav je ulog u koji je uložio čitavu svoju osobnost. Sebe čitava. Bez ostatka. A ona stoji i svira. I zove njega… Dok je koračao, Stradivari osjeti onaj trenutak privlačnosti u glazbi što ga vuče, diže. I pretvara njegovo tijelo u strast… zadovoljstvo… jače od razuma. I to traje samo trenutak… Kao zagrljaj. Izgledalo mu je da ide na neki svečani ples… Da… I tad je primijeti… Ona… Stajala je ponosno i svirala… Promatrao ju je trenutak… Nije ga primijetila. I bila je ona. Čitava. Dublja. Trajnija. Osobnija. Jača… od onog meinselbst ili mon soi. Različita od „ja“… Odvojena od „ja“. Kao da je iz nje izbijao njezin oslabljen i razmrvljen odraz… Iskustvo drugog vida… Tad se u njezinu oku u ovom sumraku u kojem je lebdjela svjetlost buktinje mogaše nazrijeti nešto što raspali njezino tijelo… Dušu… Ona. Ona ga pogleda…
– Stradivari – reče.
Potrča i baci mu se u zagrljaj…. A njihov zagrljaj kao da je osvjetljivalo tisuću buktinja… A trg odjedanput obasja svjetlost… Trg je sav blistao pa je osvjetljivao i nebo… On je stegne još jače… (Iz njega provali plač)… I suza mu kane…
Stojan Golemac/HERCEGOVINA.in
