Sud BiH odbacio je kao nedopuštenu žalbu Azre Zornić zbog korištenja oznaka „hrvatski“, „bošnjački“ i „srpski“ uz članove Predsjedništva BiH, čime je pitanje terminologije ostalo vezano uz daytonsku ustavnu konstrukciju.
Ministar pravosuđa Bosne i Hercegovine Davor Bunoza objavio je kako je Sud BiH odbacio kao nedopuštenu žalbu žaliteljice koja se odnosila na sadržaj glasačkog listića i korištenje pridjeva „hrvatski“, „bošnjački“ i „srpski“ uz članove Predsjedništva BiH.
Riječ je o Azri Zornić, političkoj aktivistici iz grupacije Demokratske fronte, koja je ranije dobila jednu od presuda pred Europskim sudom za ljudska prava. U tom postupku sudjelovao je i Faris Vehabović, sudac Europskog suda za ljudska prava, a pitanje koje je otvoreno tom presudom kasnije se našlo u središtu šire rasprave o daytonskom ustavnom poretku.
Sud BiH u ovom je slučaju vrlo kratko i proceduralno ocijenio da se neće upuštati u pitanje koje je uredilo Središnje izborno povjerenstvo BiH. Riječ je o odluci Žalbenoga vijeća Suda BiH koje se u jednom drugom, ali vrlo sličnom predmetu ipak upustilo u odlučivanje o meritumu, uključujući i tumačenje Ustava i Izbornog zakona BiH.
Takav pristup posebno je zanimljiv ako se usporedi s postupkom u predmetu kandidature Slavena Kovačevića, odnosno apelacijom Hrvatske stranke prava BiH. Prema tumačenju pravnika, i taj se postupak smatra nedopuštenim. Da se primijenila ista logika, Žalbeno vijeće moglo je jednako obrazložiti zbog čega se Središnje izborno povjerenstvo više od dva i pol desetljeća koristi formulacijama „hrvatski“, „bošnjački“ i „srpski“ član Predsjedništva BiH.
Za takvu terminologiju postoji izravno uporište u članku V. Ustava BiH. Prema toj odredbi, Predsjedništvo BiH sastoji se od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se biraju s područja Federacije BiH, te jednog Srbina, koji se bira s područja Republike Srpske.
Ustav BiH dodatno, u odredbama koje se odnose na zaštitu vitalnog interesa, navodi da se prigovor bošnjačkog člana upućuje bošnjačkim izaslanicima, dok se prigovor hrvatskog člana upućuje hrvatskim izaslanicima u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Ako prigovor istakne član izabran s područja Republike Srpske, o njemu odlučuje Narodna skupština Republike Srpske.
Postoji i odluka Ustavnog suda BiH iz 2000. godine, donesena u predmetu U-5/98, u sastavu u kojemu je bio i austrijski sudac Joseph Marko. U toj odluci sud je ocijenio da se ne može uspostaviti potpuna jednakost između teritorija i pripadnika kolektivnog državnog tijela. Kao primjer je navedeno da srpski član Predsjedništva nije isključivo predstavnik srpskog naroda, nego građana Republike Srpske.
Takvo tumačenje, međutim, ostavlja otvorenim pitanje zbog čega se iz Federacije BiH biraju dva člana Predsjedništva ako bi obojica trebala biti isključivo teritorijalni predstavnici svih građana istog entiteta.
Najnovija odluka Suda BiH zato dodatno potvrđuje da oznake „hrvatski“, „bošnjački“ i „srpski“ uz članove Predsjedništva BiH nisu tek politička formulacija, nego imaju svoje uporište u daytonskoj ustavnoj konstrukciji.
Upravo zbog toga pitanje legitimnog političkog predstavljanja Hrvata u Predsjedništvu BiH ponovno dobiva na važnosti. Za hrvatske političke predstavnike ostaje ključno da se formulacija hrvatskog, bošnjačkog i srpskog člana jasno zadrži i ugradi u relevantne ustavne i izborne odredbe.
Legitimno predstavljanje Hrvata u Predsjedništvu BiH tako ostaje pitanje preko kojega hrvatska politika, prema ovom tumačenju, ne bi trebala prijeći.
