Za vjernike i nevjernike besplodno je međusobno uvjeravanje u osobni izbor vjere ili nevjere. Oba mišljenja prkose ljudskom razumu. Ipak ta uvjeravanja, kao intelektualna vježba, nisu besmislena.
Vjernici koji razmišljaju, kritički prihvaćaju znanstvene podatke dobivene istraživanjima, a u Boga vjeruju temeljem osobnih iskustava, a ne temeljem znanstvenih podataka. S druge pak strane ateisti ne vjeruju u Boga, prvotno ne zbog toga što bi smatrali da bi to bilo neznanstveno, nego jer jednostavno nemaju za to potrebe niti to žele.
Razgovor o vjeri ili nevjeri ne može sadržavati definitivne zaključke, jer se uvjerenje ne može dokazati. Bog ostaje pitanje, za koje se ostaje otvorenim ili ne. U prvom slučaju ostaje se, u uvjerenju u smislenost osobno doživljenog pitanja, tražiti dalje. U drugom slučaju negira se pitanje ili se pokušava, u reakciji na to jasno iskustvo, dokazati besmislenost pitanja.
Što se kršćanske vjere tiče, ona je prvotno intelektualni i etički izazov čovjeku, i u svom duševnom izazovu naslanja se na osnovne ljudske osjećaje. To je pak nešto drugo od onog što se vidi kroz religiozno izražavanje u svijetu, a na koje gotovo uvijek smjeraju ateističke kritike: kršćanstvo nije moralizam ni sentimentalizam, nije duhovno odijevanje ili obredno uređivanje života, niti estetski doživljaj. Kršćanska vjera u Boga nije ni ideologija kojom bi se opravdalo nasilje i ostala zlodjela, iako je stav o tome, često ateistički argument za odbacivanje vjere.
Kršćanska vjera, strogo uzevši, i nije religija u smislu činjenica povezanih s nutarnjim ili vanjskim iskustvom. Religije su ljudsko oblikovanje ideja o Bogu, dok se Bog Biblije pokazuje kao onaj koji nema imena (‘Ja sam koji jesam’, Izl. 3:14), koji se ne može naslikati (‘Ne pravi urezana lika niti kakve slike’, Izl. 20:4), koji se ne može lokalizirati (‘Bog ne prebiva u rukotvorenim hramovima’, (Dj. 17:24) koji je nevidljiv (‘Boga nitko nikada ne vidje’, Iv. 1:18), a koji se vidljivim učinio u osobi Isusa iz Nazareta. Kršćanska vjera u tom smislu traži izlazak iz ugodne religiozne zone te napuštanje s tim u vezi vanjskih sigurnosti. Intelektualno gledajući kršćanska vjera nije sigurnost znanja nego povjerenja da će ljudska potreba za znanjem jednom biti utažena u licu Stvoritelja. Dok to nije slučaj, tako dugo vjernik živi u tom povjerenju i u ‘kršćanskom neznanju’.
Još naglašeniji izazov kršćanske vjere jest napuštanje ugodne filozofske zone koju sami stvaramo, te upuštanje u intelektualni i etički izazov svijesti o Bogu, sa svim nesigurnostima koje su čovjekovu životu vlastite.
Ivan Kantoci
