Sicanje (bocanje, krizanje)
je tradicionalni običaj trajnog tetoviranja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini te dijelovima Dalmacije, prakticiran uglavnom od srednjeg vijeka do sredine 20. stoljeća. Motivi su uključivali križeve, krugove i narodne ornamente, a tetovirali su se na rukama, prstima i prsima kao simbol vjere, identiteta i otpora.
Ključne značajke sicanja:
Svrha i simbolika: Tijekom osmanske vlasti, tetovaže su služile kao vidljivi znak pripadnosti katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu, štiteći žene i djecu od prisilnih preobraćenja i zlostavljanja.
Motivi: Najčešći motivi bili su križevi (križić, krunica), grančice, sunce, krugovi i geometrijski oblici.
Proces: Radilo se u ranoj dobi (najčešće u pubertetu) tijekom proljetnih blagdana (Sveti Josip, Blagovijest, Ivandan). Koža se bocala iglom, a smjesa od ugljena, meda, pljuvačke i majčinog mlijeka nanosila se kako bi ostao trajni plavi trag.
Naziv: Potiče od glagola “sjeći” (sicanje), što se odnosi na urezivanje kože.
Nasljeđe: Običaj je počeo nestajati nakon 1938., a danas se smatra važnim dijelom hrvatske nematerijalne kulturne baštine, često reinterpretiranim u modernom tetoviranju.
Pjesma inspirirana tetoviranjem križeva hrvatica katolkinja u BiH ide na eurosong
