To je moja Hercegovina: Kad Mostarom behari zamirišu opiju dušu i tijelo

To je moja zemlja – to je
MOJA HERCEGOVINA
Putujem često. U svakom mjestu, selu ili pak gradu u tim državama, pronašla sam nešto lijepo.
Nešto što bi meni osobno izazvalo pozitivnu reakciju. Stoga često i kažem kako svako mjesto ima “nešto”.
Naravno, nešto nam je više, a nešto manje izazvalo pozitivnost.
Isto tako je posve sigurno da se ljudi srode s krajem iz kog potiču.
Krajem iz kog njihovi korjeni sežu.
Nije rijetkost da se Hercegovcima često spočitava kako “bezrazložno” uzdišu svoj kraj, kako on i nije nešto toliko posebno i jedinstveno i čemu toliki ponos Hercegovaca.
Kazat ću u svoje ime, a vjerujem da će se dosta njih složiti s time.
Osobno, koristim svaku prigodu, ma gdje god da jesam, kako bih promovirala svoj kraj, svoju Hercegovinu i svaku njezinu stopu.
Ljude ovog kraja, običaje i tradiciju.
Nije ovim ljudima ništa dato na poklon od “tamo nekog”.
Oni su imali privilegiju samo što im je dragi Bog dao sve prirodne ljepote, koje ponekad se čini putniku namirniku da više liče na kakve dobro “ispeglane”, uljepšane i uređene fotografije, nego li na stvarnost.
Toliko sunca koje grije kao nigdje.
Koliko samo ljepote u Čvrsnici, Čabulji, Veležu, Volujaku i Vranu, svim tim planinama koje grle mjesta koja u njihovu zagrljaju žive.
A, tek rijeke koje ljube krajolike kojima protiču.
Najljepša zelenooka Neretva koja prkosi i mami poglede dok teče ka moru u susret.
Radobolja, Trebižat, Lištica, Buna i sve njihove rijeke sestrice.
Nepravedno bi bilo pomemuti jezera koja su se ugnjezdila u ovaj kraj.
Jablaničko jezero, Bilećko jezero i Ramsko koje liči na rajsku sliku.
Kakve li ljepote u Hercegovini.
Kad Mostarom behari zamirišu, opiju dušu i tijelo.
A, tek špici, smokve, grožđe, kupine, trešnje što mame dozrelim plodovima.
Sve samonikla trave ovdje liječe, od Ive trave “koja od mrtva pravi živa”, kadulje, Gospine trave, kunice, bokvice i sve Božjom rukom sađene.
A, pašnjaci i proplanci gdje na ispašu dovode svoja stada.
Na kamenu se rađaju, po njemu prohodaju, s njim razgovaraju.
Utkan im je u gene i vene.
Srcem su za kamen ušiveni.
S kamena, ali ne I od kamena.
Tu se sunce rađa.
To je moja zemlja – to je MOJA HERCEGOVINA
Nisu ovi ljudi bez razloga takvi kakvi jesu.
Čudni su, reći će mnogi.
Od kud im tolika snaga, pitaju se treći.
E, baš od te snage kreće sve.
Pronašli su neiscrpan izvor iz kojeg crpe snagu za sve one tegobe i teškoće koje život nosi sobom.
Vjera u Boga ih spasila i očuvala
To je tajna njihovog opstanka, napretka i održivosti.
Teška, preteška bremena kroz vremena svaljivala su se na pleća ovih ljudi.
Pleća nekad na tren klonuše, ali glavu nikad ne poviše.
Spuštaju je ponizno samo kad kleče pred Svevišnjim Gospodarom neba i zemlje.
U svim drugim situacijama glava je visoko podignuta ka Nebu.
Zazivaju i mole za snagu i izdržljivost.
Zahvaljuju.
Predaju se i vjeruju s potpunim pouzdanjem i tako pobjeđuju.
U tomu je tajna svake vrste njihova uspjeha, njihova ponosa I snage .
Možete im uzeti sve.
Raseliti ih, obespraviti ih i pokušati poniziti, ali nikada pobjediti jer oni se ne uzdaju u čovjeka već u Boga.
A, uz Svemogućeg nema nemogućeg.
Dižu se još jači, još spremniji za borbe pred ljudima, a pred Bogom bivaju još ponizniji.
Tu je dobro došao svaki čovjek i još uvijek se spremno dočekati svakog putnika i namirnika.
Tu se veseli i slavi uz mnoge pjesme, pjevajući iz sveg grla.
Ali se na taktove “Ne dam te nikom majko Hercegovino…” pjeva iz sveg srca i iz duše.
Pjeva se svakim “atomom tijela”.
Tu se još ispraća pri izlasku iz kuće s Božjim blagoslovom.
Tu vas čeka i Kraljica Mira.
Tu, u zemlji u kojoj izvire svijetlost.
To je moja zemlja – MOJA HERCEGOVINA❗️
Daniela Škegro