Riječ ima veliku snagu. Po Riječi je i Svijet postao. Dok je božanska Riječ istinita i svevremenska, ljudska riječ je podložna mijenama. Poprimila je sve odlike svojih gospodara, postala prevrtljiva, bahata, isprazna, olaka, plitka, lažna…
– Nečije se beside pišu i pamte, a moje lete u vitar – Manje iznese osobni sud o svojim riječima jer ga Anđa sve manje sluša dok govori, odmahujući rukom na njegove savjete. Zasadi pola njive zeleni, a naglas se žali na kostobolju i gastritis ostavljajući motiku
– Popušći, bona! – Manjin je savjet – „ne će gra u kašiku“, nema čeljadi u kući. Kome ga radiš, kome ga sadiš? „Skuplja pita, neg’ tepsija“.
Anđi je dobro poznato Manjino mudrovanje. Odavno on negoduje na njezinu rađu, tako prikriva osobno nezadovoljstvo zbog odlaska sinova u svit.
– Meni je vako otkad znam za se „vodu vari – vodu ladi“ – nadoveza se Anđa dopuštajući mužu da olakša dušu, razgovor im dođe kao svojevrsna terapija. Zna Anđa da će Manje, kad se izbroji, bit smireniji. I sama osjeća potrebu prebirati po uspomenama, pričati i razgovorom se braniti od potištenosti.
– Cili sam život poticala glavnju na ognjišću. Borila se da u kući ima svega. Muzla, varila mliko, provarivala mladi sir, pite pekla pod sačem, dica i’ volila. „Nema ništa lipše od vruće pite“, govorio bi moj Tome. I kad su svi podresli, taman da nam budu u potribi, razletiše se po bilom svitu? – zastane na trenutak, kao da ju izda glas kad spomene dicu i odlazak. Potom se pribere pa nastavi smirenije:
– Nije naš život bio za poželit, ali ga ne bi’ minjala. Mi smo naučili nosit što nas zapane. Dosta je i lipote niklo iz teškoća. Pogleda Bog i na fukaru.
– Eh, nekad je, a nekad i nije. Nekog baš zaboravi, koda ga ni stvorio nije? – Manje je ponekad bio sklon ogorčenosti, iako je slovio za narodnog veseljaka. Često se u naoko veselim osobama udomi ranjivost potaknuta društvenom nepravdom i nemoći prevladavanja dotične.
– Cili život tražimo pravdu, krivimo politiku, poglavare, svakoga i nikako izmista? Ja sam mislio, kad dođe demokracija, sve će procvitat od napritka. Nismo neradnici, imamo polje, imamo planine? Ali, nije nama ni do koga, već do nas sami! Nešto se naveliko u ljudima izvitoperilo. Sve se svodi na go’ interes! Izgubila se dušu, a ostala sebična računica. A riči, moj brate?! Umotane, utegnute, gosposne, obzinu običnog čovika. Poviruješ u poštenje nakratko. Onda vidiš kako se svak sklanja ustranu, stiska oči prid nepravdom, odmane rukom na tuđu potribu. Ne ostane ti ništa drugo, već torbu na rame i u svit, tuđi svit.
– Tebe, Manje, vako s prolića, uvik uvati dešperancija – potiho će Anđa – žao ti što je selo prazno? Nije ni meni svejedno vidit prazna dvorišća, ali odgonim od sebe, šta ću? Zato je sadim veliku bašču, zabavim se, radeći smetnem s uma brige i želju za dicom, a nije mi neobično? Tako sam provela cili vik, crnčeći i povirujući na prozor. Uvik mislim, neko će banut. Svega je bilo, i radosti, i tuge, a najviše pustog čekanja.
– Umete nas čekanje! – sjetno će Manje – ja se opet nadam boljem vrimenu, možda se nešto pomakne naprid.
Piše : Iva Bagarić
To je naša Hercegovka: Borila se da u kući ima svega, muzla, varila mliko, pite pekla pod sačem
- Oglas -
Mostar
magla
-3.1
°
C
-3.1
°
-3.1
°
100 %
0kmh
100 %
Ned
11
°
Pon
11
°
Uto
7
°
Sri
10
°
Čet
8
°