Naslovnica Zanimljivosti Religija Toliko ohrabrujuće da morate pročitati

Toliko ohrabrujuće da morate pročitati

PROŽET ĆE VAS TRNCI OD OVE OBJAVE Pater Ike Mandurić objasnio zašto nam se ovo događa

Njegove riječi toliko puta su nas probudile, možda i naljutile zbog tog buđenja, utješile, potaknule, ohrabrile… A ove što ćete danas pročitati su tako snažne i tako potrebne u ovim vremenima. Pročitajte što je pater Ike Mandurić napisao osvrnuvši se na nevolje koje su snašle Hrvatsku i Zagreb ’95. i kako ih je povezao s onim današnjim:

Godine 1995., mjeseca svibnja, upravo se bio budio jedan bezbrižan lijep sunčan dan. Djeca su se igrala u parkovima, balerine su plesale u HNK, žene su išle na tržnicu … Zagreb je već neko vrijeme sve više živio normalan život slobodnog grada. Posao, škole, zabava… A onda su najednom tog prvog svibnja u ranu zoru počele padati granate i rakete po gradu. Po nedužnim i nevinim ljudima, mirnim ulicama, čistim parkovima… stadoše se rušiti fasade, razbijati prozori, oduzimati životi. Baka je pogođena ostala ležati u Draškovićevoj s vrećicom u ruci, djevojčica ostade mrtva uz svoje igračke… Šrapneli pogodiše balerinu u plesu… Poteče krv. Krhotine posvuda razasute promijeniše sve.

To nečija zagonetna mržnja doprije do nas, i nasta strah. Nisu znali što je tome razlog: Ta, što bi bio razlog? Nitko od ovih ljudi nikome ništa nije loše činio. Nitko nije bio kriv. Nisu znali što se događa. A zbilo se ovo: Hrvatska vojska je upravo bila krenula oslobađati okupirana područja, i činiti ono o čemu smo svo vrijeme sanjali. Neprijatelj je, već ranjen i nemoćan, bjesomučno divljao. Bilo je žrtava i šteta. Zagrepčani, doduše, nisu znali kako se strašan boj bije za slobodu ovoga grada i Domovine. Ali on je upravo žestoko grmio, i sloboda je bila nadomak. Dvadesetpet godina kasnije u istom tom Zagrebu dogodilo se nešto slično. Opet su bili neki mirni dani, i nitko nikome ništa nije bio kriv. A onda su nas počela pogađati neka druga oružja, ranjavati, ubijati, rušiti. Da, jer je opet tu negdje rat na koji smo zaboravili, i opet je krenula jedna silna oslobodilačka akcija grada, pa evo opet zlo divlja, ori i straši. A ovo je pomalo i moja priča, jer je repom zahvatio svod Merčeve Bazilike u kojoj smo tako strastveno podizali nove generacije i pozivali na svetost.

A primijetite i ovu sličnost: svojedobno je neprijatelj raketirao Banske dvore, kako bi razorili vrh državne vlasti, i kako bi obezglavili narod. A sad je neki drugi neprijatelji gađao neki drugi – onaj Kaptolski stožer, onaj na drugom brijegu istog grada, kako bi obezglavio Crkvu – duhovnu vlast. I opet je bilo blizu… Mi zapravo nikad ne znamo posve točno što se sve zbiva. Osjećamo samo rep bijesnog zmaja, ali, kako li su strašni zubi? Zaboravljamo olako da smo u ratu, ovdje na ovome svijetu. Uljuljamo se, i počnemo misliti da, ako se dogodio neki miran život, rata i opasnosti više nema. Ali, nije tako, nego rat je, i nismo u slobodi. Pa stoga – jer smo tako i molili – Bog u Zagrebu već odavno podiže nove snage, novi rod, novi narod, nove zajednice… Tome sam bio svjedok, i tako silno ih i snažno podiže da, siguran sam, tako nikad nije bilo.

Jer čuo je Bog vapaje i hoće Bog osloboditi posve svoj narod, i hoće podići novi obraćeni puk, slobodan, oslobođen od ropstava, zabluda… Prožimlju li vas trnci? I mene! Da: zato je u Zagrebu stasalo toliko puno hrabrih i autentičnih mladih svećenika, pokreta, molitava, aktivnosti, izutetnih laika da bi i blaženi Merz i sveti Stepinac bili silno ponosni.
Bog je počeo oslobađati Zagreb i Hrvatsku i svijet.

A onaj koji nas mrzi – a što drugo – posljednjim trzajima repa hoće utjerati strah, pa napade crkve u kojima počivaju naši sveti blaženici. Pa ranjava, divlja i tlači… Ali, ovo je za nas važna vijest: dobro nam ide, dragi moji, kad god idemo za svojim Kraljem, pa što ako trpimo s njim? Uz tu vijest moramo znati da smo pozvani stati uz njega. Pa zar nismo vapili da nas oslobodi od zala i pošasti – sad ovih, sad onih? I nećemo se mi sad samo skrivati i bojati, jer smo htjeli i hoćemo slobodu.

Pa, evo: krenulo je! Sloboda je opet nadomak! Draga moja vojsko Zagreba i Hrvatske: Na koljena, sad ili nikad!