Rijetki su oni koji su se sustavno i znanstveno uputili u obradu ove teme. Zadnji i ujedno važan sustavan pokušaj znanstvenog istraživanja ove pojavnosti bio je za vrijeme poznatog arheologa i povjesničara Ćire Truhelke.
Naravno, kroz vrijeme na istu temu se nadovezalo mnogo drugih istraživanja i teorija, često u domeni pseudo znanosti ili pokušaja lakšeg objašnjenja i tumačenja tradicije, ali koja danas dobiva jedno novo značenje i dimenziju.
Sve ono što je tipično niklo iz naroda kao što su priče, legende, pa u ovom slučaju i samo tetoviranje, podložno je raznim tumačenjima i raznim dodatnim pojašnjenjima koje narod usmenom predajom s koljena na koljeno prenosi. U vrtlogu povijesnih promjena sve je podložno nestajanju, a tako je i s tradicionalnim tetoviranjem Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini. No, krenimo na početku od povijesnih pojašnjenja.
Bosna i Hercegovina u svojoj specifičnosti stoljećima je bila raskrižje kultura i susreta dviju civilizacija, Zapada i Istoka. Često na vjetrometini povijesti izložena raznim, kako vanjskim tako i unutarnjim utjecajima, nemirima, ratovima i previranjima, diči se svojom današnjom raznolikošću, ali i teškim povijesnim bremenom kojeg su na jedan osobit način nosili i još uvijek nose Hrvati u Bosni i Hercegovini.
Hrvatski korpus često je bio pod izravnom prijetnjom nestajanja s područja BiH, ali unatoč silnoj povijesnoj nemilosti, on kao takav, sačuvao je svoj identitet. Najvažniji dio identiteta jednog naroda njegov je jezik i tradicija, a budući da je tradicija jedan dosta širok pojam ovdje ćemo samo staviti naglasak na tradiciju tetoviranja. Povijest tetoviranja Hrvata katolika u BiH seže u Osmansko doba. Na stranicama Wikipedije možemo naći jednu dosta šturu povijest te tradicije: „Najviše se je prakticiralo kada je Bosna i Hercegovina pala pod osmanlijsku vlast. “Sicalo” se ruke, čela i prsa. Zemljopisno je ovaj običaj najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini, Tropolju, a postojao je i u Dalmaciji. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tako tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile. Tetovirana su muška i ženska djeca od 3. do 18. godine i to na blagdan Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki Petak i u Korizmeno vrijeme pomoću prirodnih materijala kao što su med, ugljen, pljuvačka i majčino mlijeko. Teme su bile razbojnički križ, Jeličin križ itd. Tetoviranje je bilo redovito do 1938. godine, a od onda je u padu. Zadnja osoba koja se je sicala tradicijski načinom rođena je 1969., a mati ju je sicala 1984. godine.“ Iz povijesti je jasno vidljivo da je pripadanje hrvatskom korpusu značilo i automatsko pripadanje Katoličkoj Crkvi. Hrvati i danas njeguju svoj identitet, posljednju kraljicu Bosanskog kraljevstva Katarinu Kosaču – Kotromanić (1425. Blagaj, BiH – 1478. Rim, Italija) među Hrvatima se štuje kao ženu na glasu svetosti. Bosanski kraljevi nazivali su se često i kraljevima Hrvata, a isprepletenost povijesti dviju kraljevina Bosne i Hrvatske je stoljetna. Vratimo se na temu tradicionalnog tetoviranja. Iz kratke povijesti te tradicije tetoviranja ili „sicanja“ vidljivo je da tradicija ima svoj kontinuitet sve do danas, kada pojedini moderni tatoo majstori iste motive tetoviraju mladim generacijama.
Samo tetoviranje izaziva čuđenje, jer nije nešto svakodnevno, ali je ipak sveprisutno. Postoji čitava povijest tetoviranja u raznim kulturama i narodima. Čak je i ledeni čovjek Ötzi (nađen u Alpama, a živio prije 5300. godina) na sebi imao tetovaže. Oslikavanje ljudske kože izaziva maštu i kao takvo često je danas sredstvo moderne umjetnosti. Teme i motivi su kod tetoviranja različiti kao što je i sama motivacija tetoviranog pri tetoviranju različita. Tetoviranje Hrvata katolika u BiH ima jednu povijesnu pozadinu koja iako na oko izgleda čvrsta i dobro utemeljena, podložna je daljnjem istraživanju i tumačenju. Budući da je motiv „sicanja“ uglavnom križ kao znak raspoznavanja i zaštite, postoje i razne teorije o tome odakle je preuzet motiv križa, uobičajen za tetoviranje kod katolika. Teorije su razne i one se istraživanjima multipliciraju. Ovdje ću samo navesti dvije koje se stalno uzimaju kao vjerodostojne u tumačenju pojavnosti tetoviranja. Prvu teoriju je iznio Fra Zvonko Martić koji je proveo niz istraživanja u vezi sa tradicionalnim običajima katolika u Bosni i Hercegovini i smatra da neka istraživanja pokazuju da su tetovaže križeva na rukama katolkinja bile prisutne i u predslavenskom periodu na Balkanu. Sličnu teoriju zastupa i Truhelka u svojem istraživanju u kojem kronološki spominje povijesne razloge tetoviranja sve do Ilira. Također, u istom istraživanju Truhelka navodi tehnike i motive tetoviranja katolika u Bosni i Hercegovini.
Motiv je najčešće bio križ ili križić preuzet vjerojatno još od Slavena. Tu je i teorija da su motivi križeva za tetoviranje preuzeti s stećaka za vrijeme Osmanskog pokoravanja Bosne (pad Bosanskog kraljevstva 1463.) koji također sa sobom nose dosta povijesnih nejasnoća. Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici koji tijekom cijelog srednjeg vijeka nastaju u zaleđu jadranske obale. Spuštaju se negdje i do samog mora pa ih nalazimo u Šibenskom i Makarskom primorju, ali i na Pelješcu, u Konavlima itd. Računa se da ih je danas po planinskim prostranstvima Dinarida ( pretežno Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora) razasuto preko 70 tisuća. Ti „bilizi“ (jedno od njihovih izvornih imena) tipološki mogu biti ploče, sanduci, sljemanjaci, stupovi i križine. Stećak jest nadgrobni spomenik, ali svaki srednjovjekovni nadgrobni spomenik nije ujedno i stećak. Ta razlika do danas nije točno utvrđena. Bezbrojne teorije o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti nemoguće je konkretno primijeniti na svim područjima gdje se stećci javljaju. Po onome što sada znamo o stećcima, oni nastaju krajem 13. stoljeća i traju do kraja 15. stoljeća tj. prvih desetljeća 16. stoljeća, a možda i duže u nekim zabačenim krajevima. Druga teorija je dosta bliska logičnom tumačenju nastanka tetoviranja kao i preuzimanju motiva, ali ostaje još uvijek otvoreno pitanje zašto bi katolički puk uzimao motive sa bogumilskih nadgrobnih spomenika? Dok prva teorija jasno daje na znanje da je simbol križa na Balkanu, a i šire, postojao još i u predslavensko vrijeme kao motiv tetoviranja, postavlja se pitanje jesu li Hrvati preuzeli tu tradiciju od naroda koje su zatekli svojim dolaskom na prostor Bosne i Hercegovine, a ti narodi možda su preuzeli istu tradiciju od naroda prije njih? Jednostavnih pojašnjenja nema, jer svako daljnje istraživanje obiluje rađanjem novih pitanja, tako da je uistinu potrebno u dogledno vrijeme ozbiljno se uhvatiti ove teme. Pune ruke posla pritom imati će etnolozi i povjesničari zajedno s arheolozima. Arheologija bi tu mogla dati i puni i zadnji odgovor na tradiciju tetoviranja na tim prostorima iz jednostavnog razloga što je za takvu vrstu tetoviranja bio neophodan alat.
Zasigurno je da tetoviranje na području Bosne i Hercegovine ima dugu tradiciju i povijest, ovo je samo grebanje po površini nečega što zacijelo ima duboko povijesno značenje. Svako novo tumačenje koje dolazi imati će svoje pristalice i protivnike, ali u tome i jest čar istraživačkog rada. Ono što se sa sigurnošću može reći da je tradicionalno tetoviranje u Bosni i Hercegovini svojstveno jedino hrvatskom narodnom korpusu s pokojim izuzetkom kod ostalih naroda u BiH. Ono je ostalo do danas zastupljeno samo u ženskom dijelu populacije. Truhelka o tome piše: „ Kao što je već doktor Glȕck primijetio, mogao sam i ja konštatovati da je osim rijetkih izuzetaka, tetoviranje jedino i splohom u katoličkog dijela naroda u Bosni običajno. Tetoviranje u žiteljstvu ostalih vjera, na koje se tamo amo nailazi, nikad ne ide na račun kojeg etničkog momenta, već ga vazda valja svesti na spoljašne utjecaje.“ U prilogu ovog članka donesena je, i dosad nigdje objavljena, fotografija ženske ruke koja prikazuje motiv križa kod tetoviranja žene, Hrvatice i katolkinje s područja Konjica (selo Bušćak). Na fotografiji je tetovirana ruka Anđe Šudić (79.) koja svjedoči da je tu tetovažu napravila još kao dijete s 12 ili 13 godina. Po njenom svjedočenju razlog tetoviranja je bio motiviran željom da se označi njena pripadnost katoličkoj vjeri. Tvrdi da taj običaj, kao što je to prethodno već rečeno, potječe iz vremena Turaka (Osmanlijska vladavina) i da se prenosio s koljenja na koljeno. Odluku o tetoviranju Anđa je donijela samovoljno i tvrdi da je taj običaj bio prisutan samo kod ženske djece koja bi se uglavnom tetovirala do svoje 15. godine, a motiv je uvijek bio križ. Koristila je pritom iglu i smjesu. Internetske stranice su prepune fotografija tradicionalnog tetoviranja jer su u zadnje vrijeme skupine entuzijasta i istraživača uvidjele vrijednost tradicije, koja nažalost polako izumire ili mijenja svoj izvorni oblik u jedan moderan. Pokušava se spasiti na sve načine to kulturno dobro starih generacija. Na slikama koje kruže internetom možemo osim križa vidjeti i druge simbole koji potječu čak iz poganskog kulturnog kruga (obično su u prošlosti takve simbole tetovirali muškarci). Zanimanje za povijest i motive tradicionalnih tetovaža ne pokazuje samo domaća javnost, nego i strani novinari. Ta specifičnost koju hrvatski narod stoljećima čuva i prenosi s koljena na koljeno jest uistinu jedna od mnogobrojnih vrijednosti koja našu povijest čini poput kamenčića u mozaiku još bogatijom i ljepšom.
Zaključujem da će područje Bosne i Hercegovine još dugo u svakom pogledu biti dobro tlo za istraživače svih vrsta, a poglavito za etnologe, arheologe, povjesničare i antropologe. Bosna i Hercegovina u sebi skriva mnoga mistična mjesta, neuobičajenu tradiciju, njezino tlo skriva mnoge povijesne ostatke od Ilira, Rimljana, Slavena i ostalih starih naroda koji su se zadržavali na njenom teritoriju. Kao što je stećak i nakon toliko stoljeća mnogima zagonetan i do kraja neistražena pojavnost, tako će možda i „sicanje“, odnosno tradicionalno tetoviranje ostati prozirnim velom obavijena pojavnost, a taj veo jest tajna koju je vrijeme stavilo na lice zemlje i u ovom slučaju hrvatskog naroda. Uistinu je zbog nedostatka literature teško dati dobro i opširno tumačenje tradicionalnog tetoviranja Hrvata katolika na području Bosne i Hercegovine, ali takvu zadaću ostavljam kompetentnijima i stručnijima od mene. Slika koja je ovdje donesena neka ostane kao znamen na pokušaj spašavanja tog djelića povijesti i tradicije naroda kojem i sam pripadam.
