Dok jedni prijete, drugi galame, a treći šute – politička scena ostaje zarobljena u istim obrascima.
Bosanskohercegovačka politička scena oduvijek je bila specifična, slojevita i napeta. A medijski najzanimljiviji političar u toj priči bez sumnje je Milorad Dodik. Bez obzira na to gledali ga netko kao kontroverznog lidera bez dlake na jeziku ili kao političara koji prelazi granice prihvatljivog, jedno je sigurno – bez njega bi politička scena BiH bila znatno manje dinamična, možda čak i dosadna.
Istina, i među bošnjačkim ili hrvatskim političarima povremeno se pojavi netko tko uspije privući medijsku pozornost. No Dodik je konstanta. On je politički akter koji godinama uspijeva dominirati naslovnicama i nametati teme.
Političku scenu BiH, pojednostavljeno rečeno, možemo podijeliti na četiri strane. Tri nacionalne politike, s tim da se unutar bošnjačkog političkog korpusa jasno prepoznaju dvije struje. Iako im je krajnji cilj često sličan, pristupi i metode se razlikuju.
U Republici Srpskoj politička scena već godinama izgleda kao dvoboj: Dodik i oporba. Na prvi pogled djeluje kao da je to trajno stanje – Milorad i oporba. Ne nužno Milorad i vlast, ali svakako Milorad kao nezaobilazan faktor.
Kod Hrvata, kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda, politički izbor je sužen. Dominantnu ulogu ima Dragan Čović, dok se oporba povremeno probudi, da bi potom ponovno utihnula. U suštini, hrvatska politička scena u BiH često se svodi na dilemu: izaći na izbore ili ostati kod kuće.
Povod za novu rundu političkih reakcija bila je posljednja press konferencija predsjednika SNSD-a Milorada Dodika, na kojoj je najavio planove o formiranju vojske Republike Srpske i granične policije Republike Srpske, uz niz drugih inicijativa. Nakon povratka iz SAD-a, Dodik je očito dobio dodatni politički zamah – barem u retorici. No svi znamo da bi za realizaciju takvih poteza bilo potrebno ozbiljno lobiranje i široka politička potpora, što je u ovom trenutku teško zamislivo. Za sada, sve ostaje na dugom – možda i predugom – štapu.
Reakcije iz Federacije ne izostaju. Predstavnici Komšićeve stranke, „Trojke“, SDA i drugih političkih opcija redovito odgovaraju oštrim izjavama. Retorika je često na rubu političke pristojnosti. No Dodik, čini se, te udarce ne prima – ili ih barem ne pokazuje. On nastavlja istim putem, vraćajući priču na podjele, nadležnosti i ustrojstvo države.
Posebna dimenzija ove političke predstave odvija se na društvenim mrežama i portalima. Komentari, prijetnje, međusobna optuživanja – sve to postaje dio svakodnevice. Kao da postoji cijela vojska digitalnih ratnika koji samo čekaju novu izjavu kako bi započeli još jednu rundu virtualnog obračuna.
Istodobno, hrvatski politički predstavnici uglavnom biraju šutnju ili diplomatski pristup. Povremeno se kroz europske zastupnike plasira pitanje izmjena Izbornog zakona, ali bez velike medijske buke.
U konačnici, politička scena Bosne i Hercegovine ostaje ono što je oduvijek bila – složena, napeta i duboko podijeljena. Dok jedni podižu ton, drugi uzvraćaju istom mjerom, a treći čekaju pravi trenutak.
Saga se, po svemu sudeći, nastavlja.
