Muzej Bitka za ranjenike u Jablanici, uz samu Neretvu, objekt je koga su izgradile jugoslavenske vlasti 1978. Podignut je kao simbol „najhumanije antifašističke borbe Bitke na Neretvi, za ranjenike i slobodu“, a onda je postao simbol zatvaranja i mučenja Hrvata ovoga kraja.
Zbog njegova postojanja Neretva već punih 30 godina ne može oprati obraz onih koji su zatvorili djecu, starce, žene, muškarce i vojnike. Tomu doprinosi i pravosuđe koje je više nego sporo. Tako, modra rijeka i Hrvati Jablanice uvijek iznova zazivaju pravdu i pravicu. Hoće li se i kada dogoditi? Vjerojatno hoće jer pred Boga svi moramo stati i to je jedini neizbježni sud pravednosti.
Rat i osnivanje logora Muzej
Kako je došlo do kreiranja ovoga mjesta mučenja i smrti, vjerojatno se nikada neće otkriti do kraja. Međutim, poznato je kako su brojni Muslimani, koje su s njihovih ognjišta u ostvarivanju svojih ratnih ciljeva protjerali Srbi, utočište pronašli u Jablanici – koja je, izgleda, tako postala tijesna. Tijesna prema mjerilima onih koji su onda isplanirali da ju treba „osloboditi“ Hrvata.
Prema dostupnim informacijama, logor je 15. travnja 1993. osnovalo Ratno predsjedništvo za općine Konjic, Jablanica i Prozor na čijem je čelu bio dr. Safet Ćibo.
Od osnivanja do njegova zatvaranja 1. ožujka 1994. kroz ovaj je logor prošla 891 osoba hrvatske nacionalnosti. Od toga broja njih 88 bilo je pripadnicima HVO-a, a ostalo su bili civili iz Jablanice, Doljana, Drežnice, Grabovice i okolnih mjesta, a neke Međunarodni Crveni križ nije ni evidentirao.
Najmlađi logoraš bila je beba starosti 28 dana, a Muzej je prošlo i više od 60 djece mlađe od 14 godina, kao i veći broj starijih osoba.
Prisjećajući se toga strašnog doba i još strašnijega mjesta, jedan od zatočenika Marinko Ljoljo kaže kako je to po svemu doživljenom bio koncentracijski logor. „Najmlađi uznik je imao samo 28 dana, beba iz Doljana Gabrijel Jurić. Najstariji je imao 81 godinu, i to slijepi starac iz Doljana Mato Marjanović. U nečovječnim uvjetima za boravak također je bilo i nečovječno postupanje logorskih vlasti. Kao izravna posljedica toga u logoru je umrlo sedam starijih osoba čija su tijela do pokopa držana u prostoriji zajedno sa živim zarobljenicima. U takvom je zatočeništvu rođena i jedna beba“, spomenuo je Ljoljo istaknuvši kako je logor nepreboljiv događaj u životu svakog logoraša.
„Deportacija, nasilno odvođenje skupina civila s osvojenih teritorija u koncentracijski logor… sve ovo klasični je primjer ratnoga zločina prema civilnom stanovništvu. Stavljanje ljudi u internaciju bez ikakve krivnje je zločin. Za ovaj logor vođene su istražne radnje i suđeno je dvjema osobama koje su i osuđene na godinu i pet godina zatvora. Zašto nisu organizatori i zašto nije više osoba procesuirano, razlozi se mogu navesti: nemar, politikanstvo i nebriga“, mišljenja je ovaj bivši logoraš.
Najmlađi uznik imao je samo 28 dana – beba iz Doljana Gabrijel Jurić. Najstariji je imao 81 godinu, i to slijepi starac iz Doljana Mato Marjanović. U nečovječnim uvjetima za boravak također je bilo i nečovječno postupanje logorskih vlasti
Dovođenje u logor i mučenja
Njegove riječi mogu mnogi potvrditi jer su ubrzo nakon osnivanja logora u Jablanici započela dovođenja civila i pripadnika Hrvatskog vijeća obrane.
Nakon napada Armije BiH na hrvatsko selo Doljani 28. srpnja 1993. prisilno je i protupravno u logor dovedeno više od 150 civila iz tog sela. Također su dovedeni ljudi i iz sela Grabovice.
Logoraši su bili smješteni u ćelijama ispod muzeja. To su bile podrumske prostorije. Za zatvorene civile korištene su one koje su bile popločane jablaničkim granitom, dok su za pripadnike HVO-a korištene prostorije s betonom i bez dnevnog svjetla. Vladao je potpuni mrak. Nije bilo nikakvih pomagala. Hranu su dobivali dva puta, i to čaj i „ratni kruh“ koji se rezao na 12 šnita, te obarena sočivica i rijetka riža. Bili su bez lijekova i medicinske pomoći u kritičnim situacijama. Zarobljenici su vođeni na prisilne radove na Bokševicu i Pisvir, a događalo se i prisilno vađenje krvi.
Mara Kovačević iz Doljana u ovom je logoru provela sedam mjeseci. „Teško je bilo. Ne bih sad o tome… Ono što me boli jest da nadležni ništa nisu poduzeli da ostvarimo svoja prava kao bivši logoraši, što smo tu bili: ni ja, ni sin, ni svekrva. Da nam barem nešto priznaju“, rezignirano kaže Mara.
Sličnu logorašku sudbinu dijeli i Mirko Zelenika koji je kazao da je do rata živio u Jablanici, nedaleko od Muzeja. „U ovom sam logoru bio zadnja četiri mjeseca, a prije toga sam bio u logoru Crkva u Donjoj Drežnici i u Zukinoj bazi. Ovdje sam došao u 11. mjesecu 1993. kada je logor bio već pun. Bio sam u jednoj prostoriji koja nije imala dnevno svjetlo. Zamislite ovo, cijelu noć i veći dio dana jedini nužnik bila je kanta, a po danu su nas puštali jedanput. Uz to batinanje, paćenje glađu, tjeranje na prisilni rad. To je ukratko slika ovog logora – koncentracijskog logora“, kazao je Zelenika kojega boli što se, kako veli, ovaj logor „stalno osporava od politike“.
Osim civilnog stanovništva hrvatske nacionalnosti u logor Muzej u Jablanici našli su se i zarobljeni pripadnici HVO-a.
Matija Jakšić iz Jajca o logoru je svjedočio da je četiri mjeseca bio pod neonskim svjetlima. „Vodili su nas tu po nekim čukama da radimo, da kopamo. Tu je bilo premlaćivanja, batinanja, omalovažavanja. Nema šta nisu radili. Kažu ‘sabirni centar’, a ovo je zapravo bio ‘kazamat’. Svašta je tu bilo. Bio sam na sudu i u Hagu, na sudu u Mostaru i Konjicu. Imaju neke presude, ali sve je to samo površno“, mišljenja je Jakšić.
Slično žalosno iskustvo ima i Srećko Raič iz Drežnice koji je logorovao u Muzeju iz koga je uspio i pobjeći. „Ovdje sam proveo šest mjeseci. Da nisam pobigo, bio bi’ još četiri mjeseca. Tu je svašta bilo: degeneka, gladni, bilo je po tri dana da nam ne bi dali ništa jesti. Po tri dana ne otvaraju vrata nikako. Meni su prije utamničenja prvo materijalno uništili: sve što sam imao, imanje – sve je srušeno. Bilo je nas četiri kuće Raiča. Mene su ovdje dotjerali, a stari su ostali. Tada su i stare odveli tri kilometra od kuće i onda su sve srušili. Šta sam sve pretrpio… i da nisam pobjeg’o, tko zna šta bi bilo. Nas je pobjeglo 22 i još nas je svega pet-šest živo“, posvjedočio je Rajič.
Osuda neposrednih izvršitelja
Za logor Muzej i progone Hrvata jablaničko-konjičkoga kraja i ovog dijela doline Neretve osuđeni su samo neposredni izvršitelji prljavih poslova: Mirsad Tabaković koji je dobio pet godina zatvora zbog zlostavljanja i mučenja žrtava u Muzeju „i na lokaciji Rogića Kuće“.
Nihad Bojadžić, zamjenik zapovjednika specijalnog odreda Zulfikar, prvostupanjskom presudom iz travnja 2014. proglašen je krivim za zločin protiv ratnih zarobljenika u Muzeju i osuđen na godinu zatvora. U lipnju 2018. Apelacijsko vijeće Suda BiH osudilo ga je na ukupno 15 godina zatvora za zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima.
Neretva i dalje huči, teče prema svome kraju. Tako i ovi napaćeni ljudi idu svojim životnim putevima koji će završiti u krilu Božjem. Nažalost, za sobom će odnijeti svoju istinu, svoju patnju… A država? A pravosuđe? A politika? A pravda? Oni će, kako stvari sada stoje, biti daleko od njih. Spominjat će se samo kao još jedna od kalvarija Hrvata u BiH za koju znaju i ćute nositelji križa od postaje do postaje, i Božja providnost. Nažalost, mlađe generacije ne znaju ništa o tomu, pa ni među Hrvatima, a da ne govorimo među Bošnjacima i narativu kako Armija BiH nije činila zločine, nego su to samo „neodgovorni pojedinci“.
Piše: Zoran Stojanović, Katolički tjednik