Šokantna vijest pogodila je u srijedu rano ujutro sportski Šibenik. U prometnoj nesreći na cesti Dubrava – Podi, nadomak Šibenika poginule su dvije osobe. Među njima i Dražen Gović. Veliki Gogo, Gova kako su ga zvali od milja otišao je na onaj svijet u 41. godini. Vijest je izazvala nevjericu, konsternaciju među Šibenčanima. Mobitel nam nije prestao zvoniti od ranog jutra. Svi su provjeravali je li vijest točna. Nažalost je. Otišao je još jedan veliki Dražen, ikona kluba sa Šubićevca a posebice Funcuta. I, baš kao najveći – Dražen Petrović, u prometnoj nesreći, na mokroj cesti, u jutarnjim satima. Navijači su se odmah po saznanju grozne vijesti počeli opraštati od svoga ljubimca, i jednog od njih na društvenim mrežama. Oglasio se i klub sa Šubićevca, u kojem je Gović ponikao, igrao u 72 službena susreta, zabio 12 golova uz isto toliko asistencija.
“Kad ugasin zadnju sviću, odem nebu previsoku, živija san i umrit ću, sa Šibenikom u mom oku”, s tim riječima iz popularne pjesme oprostili su se na Šubićevcu od svog velikog igrača. Naravno, i njegovi prijatelji iz UN Šibenski funcuti.
Ali, više od tih njegovih golova od kojih su mnogi bili spektakularni, posebice oni iz slobodnjaka koji su oduševljavali publiku, na govićevski način ubojitom ljevicom, navijači ali i suigrači će ga pamtiti po njegovoj ljubavi za Šibenik, klub, Funcute…Što je i sam bio. I, to jedan od najzagriženijih. Nikada se neće zaboraviti scena kada je nakon spektakularnog gola na Šubićevcu otrčao do šahta, iz kojega je izvukao znamenitu šibensku narančastu kapu sa boulama i potrčao prema Zapadu prema Funcutima…izazvavši delirij među navijačima.
Još se sjećamo kada je bio među navijačima na Poljudu na finalu Kupa protiv Hajduka, ali je bio i čest gost Baldekina gdje uz svoje Funcute žestoko navijao za Šibenku. Znao je otići i na gostovanja nakon nogometnog umirovljenja. Dražen Gović rođen je u Šibeniku 1981. godine, počeo je trenirati na Šubićevcu, a dio omladinskog staža Gović je proveo u splitskom Hajduku. Prve seniorske minute imao je u Mosoru, potom tadašnjem prvoligašu Zadru. Igrao je u Belgiji, Brunejima. Mnogi će reći da nije zaradio ništa koliko je obzirom na svoj talent mogao. Ali, najbolje partije pružao je u svom jedinom voljenom klubu – Šibeniku. Tu je igrao iz gušta, sa srcem.
– Šokirala me vijest o Goginom odlasku, ne mogu doći sebi. Morao sam zvati na više adresa ne vjerujući u tu groznu vijest. Dražen će mi uvijek ostati u sjećanju, veliki je to gubitak za njegovu obitelj, za Šibenik, klub, grad…nas suigrače. Na žalost odlaze uvijek dobri ljudi prvi – tužnim glasom iz Dubrovnika kazao nam je Boris Raić, Govićev suigrač, i negdašnji kapetan Šibenčana u 2000-ima…
image
Vijest se brzinom munje proširila Hrvatskom, stigla je i do Ivana Pudara, nekoć velikog Hajdukovog golmana, koji je Govića vodio na Šubićevcu.
– Dražen je bio poseban, u svemu. Nogometni boem, romantik, koji je puno značio za Šibenik. Uništio je jednom Dinama kada sam ga stavio na tribine. Bio je stvarno vrhunski nogometaš, ali i veliki boem, volio je život. Kada smo ušli ponovno u Prvu ligu Rukavina je igrao u špici, Gogo lijevo, Božić desno. Kartelo i Roglić ozada, više-manje domaća, šibenska dica. Bili su tu i Kulušić, Šifo, Joso Bulat, mlađi Slavica Lavić… Žao mi je Dražena, nisu ovo dobri dani za nogomet. Otišao je nekidan i Cico Mijač, odlaze nam dragi ljudi, prijatelji…
Mario Jurić, negdašnji Dinamov ofanzivac a već dugi niz godina tajnik nogometnog sindikata, dijelio je svlačionicu sa Govićem. Prisjetio se tih dana.
– Kao i sve druge i mene je vijest o Draženovoj pogibiji užasnula. Krasan čovjek, sjajan igrač, bio je vođa u svlačionici, detonator, za zafrkanciju, dobri duh momčadi. Igrao je tada i Nikola Kalinić u Šibenku, Joso Bulat, Franja, Kartelo, Roglić, Čaval, Raić, Zoran Slavica…odlična momčad, ali Gogo je bio jedinstven. Velika tuga, ogroman gubitak…
image
Najemotivnije je gubitak prijatelja s nama podijelio Ivan Božić, Mostarac koji se srodio sa Krešimirovim gradom, šibenski zet i nekoć dio tandema Gović – Božić.
– To je bio igrač s kojim sam mogao igrati zavezanih očiju. Takvu lijevu nogu nisam vidio u karijeri. Bio je istinski prijatelj i igrač. Prije dva dana me nazvao, pjevao mi na mobitel sa Funcutima iz kuglane kafića na Šubićevcu “Goviću, Goviću ajde dodaj Božiću da zabije gol…”! Ne mogu doći sebi…
Bilo je još masu poziva, svi su u superlativima pričali o Draženu. Ali, život i sudbina su nažalost ponekad neumoljivi. Zašto? Nikada vjerojatno nećemo saznati.
