In memoriram Josip Marčinko.
Nakon jednogodišnje borbe sa okrutnim neprijateljem, njegovo sportsko srce je, usprkos naporima liječnika i obitelji, prestalo kucati 27.ožujka u mostarskoj bolnici. Nogometaš od rođenja, vjerni Dinamovac, Neumljanin, mladić sa velikim M, student, a najviše od svega i više od ičega sin i brat, i ovoga je puta ostavio srce na terenu i uspravio pogled prema Nebu.
Karcinom jest razorio njegovo tijelo, no duša, znate, ona ostaje zauvijek. Duša ne nestaje, ona opstaje u svakome tkoga je poznavao, u Neumu gdje je napravio prve svoje i nogometne, kapetanske, korake za HNK Neum, gdje je stekao prijateljstva, odakle je potekao,na terenu Pecare gdje je sve donedavno igrao za kadete i juniore NK Široki Brijeg, u Mostaru gdje je studirao i disao punim mladenačkim plućima.
Ostaje tamo gdje se zaljubljivao, ostaje na Glumini kojoj se uvijek dušom vraćao. Ostaje tamo gdje je maštom odlazio, u svakom dijelu zemaljske kugle, svakom oceanu, moru i zaljevu koji je njegov otac toliko puta oplovio, svaki put noseći u srcu Josipa, njegovog brata i suprugu.
Ali ipak, na jednom mjestu ostati će zauvijek do ponovnog susreta – u krilu Onoga koji ga je pozvao k sebi prije nego li se zorom nebesima zaorila Hosana da bi zajedno s Njim ujahao u nebeski Jeruzalem.
Josip je svoju ovozemaljsku Muku dovršio, predao je svoj križ i preuzeo milost koju će nesumnjivo odozgo sijati kao plavooki anđeo nesalomljivog karaktera.
Vjernog su vojnika nebeski korovi dobili. Pa iako se čini, i istinito se čini, da nešto previše tih širokih ramena dobija krila u posljednje vrijeme, sigurno niti jedan od njih ne odlazi zaludu.
Sprema se Gore nešto veliko, a za velike stvari biraju se samo najbolji među nama.
Josipe, hvala ti za nepune dvadesetdvije, i, čuvaj nas odozgo.
Dnevnik.ba
