Otišao je jedan od najvećih sinova hrvatske odbojke, jedan od njezinih sinonima – Vinko Dobrić, mnogima poznat i pod nadimkom Cane. Otišao je prerano, puno prerano, s još mnogobrojnim započetim i nažalost nedovršenim planovima iza sebe.
Uvijek u nekom stvaralačkom zanosu, uvijek i svagda s odbojkom na ustima i u mislima, napustio nas je ostavivši da iz njegove bogate ostavštine probamo iskoristiti onaj odbojkaški gen koji je on u sebi nosio cijeli život, i koji ga je toliko dobro definirao. Jer, odbojka je doista bila njegov život, svi su ga znali u toj obitelji, i on je znao sve, poimence.
Niti mirovina nije promijenila njegov pogled na sport koji je toliko volio i kojim se silno ponosio. Odbojka, sport koji je zavolio još kao dječarac, 1963. godine, u današnjoj osnovnoj školi Bijaći, tada imenom Ante Beretin, kada je krenuo njegov put ispod mreže. Tri godine kasnije stiglo je i prvo priznanje kojim se, u moru drugih, većih, značajnijih, volio pohvaliti – njegova je škola bila četvrta na Prvenstvu osnovnih škola u Zagrebu.
Da, Vinko je volio pohvale, godile su mu, ljudski godile, ali zato jer je volio ljude. I oni su voljeli njega. I tako će ostati za svagda, za sva buduća vremena, i to se nikada promijeniti neće. Jer, Vinko je bio jedan i jedini, neponovljivi.
Vinko Dobrić rođen je 6. srpnja 1951. godine u Trogiru. Odbojkašku karijeru započeo je kao 12-godišnjak u Kaštel Novom, a dolaskom na studij u Zagreb, u kolovozu 1970. prelazi u redove Mladost kao talentirani tehničar. Bio je sjajan organizator igre na terenu, sposobnost koja mu je kasnije puno koristila u njegovom daljnjem radu.
U narednih 12 sezona nastupa za zagrebačku Mladost s kojom osvaja 4 naslova državnih prvaka i 4 naslova pobjednika Kupa. Istovremeno kao član reprezentacije bivše države osvaja dvije europske bronce i tri mediteranska zlata.
Nakon uspješne igračke karijere započinje jednako velika trenerska karijera, u muškoj i ženskoj odbojci, ali i sudačka karijera te karijera odbojkaškog djelatnika. Zapravo, ništa se nije moglo dogoditi u hrvatskoj odbojci da Vinko nije bio prisutan, ili barem konzultiran.
Kao trener i izbornik vodio je žensku seniorsku reprezentaciju bivše države, ženske seniorske ekipe HAOK Mladost te OK Viadukt. Bio je izbornik muške seniorske reprezentacije Hrvatske te trener MOK Zagreb.
U želji da se trenerska struka podigne na viši nivo, te da se treneri dodatno osposobe, od 1995. do 2011. godine radi kao šef struke i predavač za odbojku pri Hrvatskoj olimpijskoj akademiji, a od 2017. kao predavač nastavlja raditi na Sportom učilištu u Zagrebu. Dugi niz godina radio je kao tajnik Zagrebačkog odbojkaškog saveza.
Među mnogobrojnim priznanjima i nagradama treba svakako treba spomenuti nagradu Hrvatskog olimpijskog odbora Matija Ljubek koja mu je dodijeljena 2019. godine kao najviše priznanje pojedincima za životno djelo u području sporta.
