Početak jeseni uvijek u nama budi sjećanja na djetinjstvo. Valjda zbog polaska u školu i dugog ljetnog raspusta koji se polako zaboravlja. Ta jesen i ono žuto lišće koje prekrije mostarske ulice uvijek budi neka davna sjećanja. Ljeto je bilo rezervirano za kupanje, skakanje… i što sve ne, a jesen na neki blagi pritisak.
Ipak, zanimljivi dio jeseni bilo je branje košćela. Vjerujem da mnogi koji nisu iz Mostara o tome nemaju poima. Mnogi ni ne znaju što je košćela, ali mi koji smo odrasli u gradu na Neretvi dobro znamo da je košćela jedan od simbola jeseni u gradu na Neretvi.
Stanovao sam u Centru 2, u naselje koje se vezalo za Staru bolnicu i jedan omanju vojarnu. U blizini je bila i mljekara. U vojarnu smo redovno “upadali” kao djeca igrali lopte i onda kada bi nas vojska najurila preskakali smo preko zida i bježali da nas ne uhvate.
Upravu uz te zidove vojarne bile su i naše omiljene košćele. Tu ih je bilo i najviše. Košćela je bilo i uz duž ulice nekadašnje Stare bolnice, ali tamo nismo ni pokušavali brati jer je bio “tuđi” teritorij. Tu su opet neka djeca iz okolnih zgrada imali svoje košćele.
Naime, u ovo doba jeseni na košćelama su se nalazile crne bobice. Tijekom ljeta tada zelene bobice smo brali i gađali ih iz puhaljka, a žute smo ostavljali da bi na jesen dobile prepoznatljivu crnu boju. E upravo kada bi te košćele pocrnile brale su se i jele. Da dobro ste pročitali JELE.
Ni danas ne mogu odgonetnuti taj okus. Znam kad su žute da se narodno rečeno skupe usta, ali kada su crne već su prihvatljive za jesti. Ipak, kada se sjetim košćelom je dominirala košćica, a onaj tzv. mesnati dio bio je dosta mali, ali očito drag nama djeci.
Nedavno sam prolazeći naseljem Eksperiment sa svoje dvoje djece prošao pored jedne takve košćele. Zastao sam i ubrao par tih bobica. Njih dvoje onako znatiželjno su pitali “što će mi to” na što sam im govorio da se to jede i da je to bio moj “omiljeni” slatkiš osamdesetih godina. Znatiželja ih je povukla da i oni probaju i nakon što su probali kazali su da ima dosta zanimljiv okus. Taj zanimljiv okus ni dan danas ne mogu odgonetnuti.
Upravo zbog svega toga, a u eri interneta pokušao sam pronaći nešto o košćeli. Pronašao sam Wikipediji i s Vama dragim čitateljima u nastavku podijelit ću upravo znanje koje sam pronašao o košćeli.
Košćela (lat. Celtis australis) je listopadno drvo koje raste u oblasti Mediterana. Često je u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori. Visoko je do 25 m. Lišće joj je tamnozelene boje, a u jesen postaje žuto. Plodovi su mali i okrugli, nakon sazrijevanja smeđi ili tamnoljubičasti. Slatki su i jestivi.
Ima veliki broj narodnih naziva: beprima, gangulić, glangolić, kastanjuole, kopriva, koprivec, koprivnik, koprivić, koprivka, koprivnjak, koprivovec, koprivovc, koprivček, koprina, kopriuc, kostanjula, kostela, kostjelić, košćela, košćelica, kršanac, ladonja, pokriva, raketa, stup-kopriva, turski čatlambuk, fanfarika, fafarinka.
Košćela pripada klasi dikotiledonih biljaka (Magnoliopsida) i redu ruža (Rosales). Ranije je svrstavana u porodicu brijestova (Ulmaceae), ali se danas klasifikuje u porodicu konoplji (Cannabaceae). Osim nje, rod Celtis okuplja još 60-70 vrsta.
Njemu srodno drvo je bođoš.
Opis
Lišće sa plodovima
Stablo košćele može biti visoko 20—25 m. Kora je siva i glatka. Starenjem, na njoj nastaju kvrge i brazde. Za neke košćele se smatra da su stare i do tisuću godina. Njihovo stablo je veoma široko i trulo iznutra.
Listovi imaju jednostavan, izdužen oblik, sa špicastim krajem. Ivice su oštro nazubljene, pa podsećaju na lišće koprive (po tome je i nastao naziv koprivić). Tamnozelene su boje i dugački 5—15 cm.
Cvjetovi su zelenkastosmeđi. Javljaju se u travnju, petodijelni su i jednopolni. Ženski cvjetovi su na vrhovima ovogodišnjih izdanaka, a muški ispod njih, čime se sprječava samooplodnja. Oprašivanje vrše pčele.
Plodovi su okrugle koštunice, prečnika do 1 cm. Rastu pojedinačno. Prvo su zeleni, pa nakon sazrijevanja postaju žuti, smeđi i na kraju (u listopadu) crnoljubičasti.
Stanište
Areal košćele se prostire od juga Europe i sjevera Afrike, preko jugozapadne Azije, do Indije. Tipična je sredozemna biljka. Raste u uvjetima mediteranske i submediteranske klime. U Dalmaciji i okolnim oblastima, vrlo je često drvo oko seoskih kuća. Odgovara joj zemljište slabije plodnosti, a često raste iz pukotina stijena (krečnjaka).
Značaj
Plodovi košćele su jestivi, ali se u današnje doba rijetko koriste u ishrani. Njihov značaj je ranije bio mnogo veći, jer ljudi tada nisu znali za raznovrsno i kvalitetno voće, koje se danas gaji.
Lišće i plodovi se također mogu upotrebljavati u medicinske svrhe. Lišće se bere i suši početkom ljeta, a plodovi se beru prije potpunog sazrijevanja. Najviše se koriste kod menstrualnih problema.
