32.7 C
Mostar
Srijeda, 17 kolovoza, 2022

U zoru 5. kolovoza 1972. milicija je na ulazu u Vitinu ubila Milu Alilovića (20) iz Humca kod Ljubuškog

Proljeće je još zimus ugušeno, grmjelo je i sijevalo tog ljeta 1972. godine. Krv je prskala po hercegovačkom kamenju. Digla se milicija, Teritorijalna obrana, vojska, treštali su zvučnici, televizija, radio, naslovnice novina. Svuda službena priopćenja o “upadu terorista”, napadu na bratstvo i jedinstvo. Borbeni pokliči, parole, akcija “Raduša”, akcija “Feniks”, mobilizacija, užurbanost, strah i sumnjičenja, piše Ivo Lučić | Večernji list BiH.

- Oglas -

Gromoglasni zaključci partijskih sjednica upozoravali su i podsjećali na krvavu prošlost, kao da i sadašnjost već nije bila krvava, a budućnost neizvjesna. Ipak, sve se to gubilo u teškoj i mučnoj tišini i šutnji kojom je običan svijet odgovarao na histeriju vlasti.

Tek što su poubijani i uhićeni posljednji hrvatski gerilci iz Bugojanske skupine, u subotnju zoru, petoga dana kolovoza 1972., dvojica milicionara ubila su moga ujaka Milu Alilovića.

Tri su mu dana nedostajala do dvadesetog rođendana. Bio je jedan od najhrabrijih i najjačih momaka u gradu, rođeni vođa. Po tadašnjoj modi imao je dužu kosu, tek upisan fakultet u Zagrebu, djevojku u drugom gradu i duga svjetla na motoru.

- Oglas -

Navodno su ga zbog njih na ulazu u Vitinu zaustavili tamošnji komandir milicije Manojlo Dželatović, odnekud iz istočnoga dijela Hercegovine, i rezervni milicionar, inače mjesni gostioničar Velija Dizdarević koji je nakon kraće svađe i naguravanja pucao u njega iz službenog pištolja.

Rano ujutro tog petoga kolovoza probudio me je majčin plač. Otac je ušao u sobu i suznih očiju jedva izgovorio da je ubijen ujak. Kao da tražim milost, pitao sam da nije možda samo ranjen. Pa u svim filmovima glavni junaci ne ginu, bivaju ranjeni, ali brzo se oporave, a on je bio moj glavni junak.

- Oglas -

Nakon pokopa kakav do tada u našem kraju, kažu, nije viđen, a koji je na neki način bio pokop svoj mladosti ubijenoj toga ljeta, ostao sam kod djeda i bake “da ne budu sami”. Drugi, stariji ujak već je godinama bio u Kanadi i nije se vraćao. Djed se povukao u sebe, baka je sve više radila.

U ožalošćenoj kući godinu dana nije se gledala televizija niti se slušao radio. Slušao sam rijeku što se provlačila ispod mosta zapljuskujući kamene stupove i obalu. Iza ujaka ostala je zaključana soba s nešto fotografija, gitara, gramofon s pedesetak ploča, kutija sa stripovima, ormarić s knjigama označenim njegovim potpisom i praznina koju više ništa nije moglo ispuniti. S posljednjim danima tog ljeta svršilo se i moje djetinjstvo.

Imao sam tek koji mjesec više od deset godina kada sam sjeo u klupu petoga razreda. Jednog jesenjeg dana nisam otišao u školu. Otac je mene i mlađega brata poveo u Mostar na suđenje ujakovu ubojici. Sjedili smo na drvenima klupama u hodniku stare, velike zgrade i čekali. Najednom smo ugledali milicionare što prema sudnici vode neuglednog, niskog, proćelavog čovjeka sa sakoom prebačenim preko ramena. Ruke je držao ispružene ispred sebe, a na njima su bile lisice. Kada su se primakli, otac je stao pred njih. Obratio se čovjeku vezanih ruku i oborena pogleda:

“Koliko god te osudili, znaj da ću te čekati! Ako ne bude mene, čekat će te njih dvojica, a imam i trećega kući. Doveo sam ih da te vide i da te mogu prepoznati.” Majka je neutješno plakala, a ja sam bezuspješno pokušavao uhvatiti pogled ubojice. Osuđen je na dvanaest godina zatvora, ali je cijelo vrijeme imao povlašten status konobara u Kuli kod Sarajeva.

Ozbiljno sam shvatio očeve riječi. Toliko ozbiljno da me majka poslije godinama molila i zaklinjala da ne napravim nešto čime bih se izjednačio s čovječuljkom vezanih ruku, sivoga lica bez pogleda, u kaputu boje zemlje. Nisam.

Dan poslije pokopa, u ponedjeljak, sedmoga kolovoza 1972. godine, novine su opsežno izvještavale o 257. Sinjskoj alci, pisano je o vodstvu koje Bobby Fischer ima nad Borisom Spaskim u šahovskom meču u Reykjaviku, o pogibiji dviju Talijanki na gliseru nedaleko od Lopuda i nesreći jednoga biciklista u Vukovaru, o ubojstvu u Bihaću i pokušaju ubojstva u Modriči, o pogibiji dječaka u Imotskom, o provalnoj krađi u Kaknju, o navodno 21 srušenom američkom avionu u Vijetnamu, pa i o zdravstvenom stanju Jasera Arafata.

Pisano je i o “incidentu” što se dogodio u Zagrebu na pokopu Pere Pirkera kada je uhićeno desetak osoba koje su “izazivale političke provokacije”, o suđenju Budiši, Čičku i Paradžiku. Najavljivan je i dolazak Džemala Bijedića sljedećeg vikenda u Posušje na proslavu “prvog oslobođenja grada”, kada će u promet svečano biti puštena cesta prema Lištici i položen kamen temeljac za hotel. Pisano je o svemu i svačemu, ali o ubojstvu u Ljubuškom ili, poslije, o suđenju za to ubojstvo u Mostaru ni jedne novine u Jugoslaviji nisu objavile ni retka.

- Oglas -

Povezani članci

Ostanite povezani

18,546ObožavateljiLajkaj
410SljedbeniciSlijedi
808PretplatniciPretplatiti
- Oglas -
spot_img
- Oglas -
- Oglas -
Mostar
blaga naoblaka
28.9 ° C
28.9 °
28.9 °
54 %
3.1kmh
20 %
Sri
27 °
Čet
38 °
Pet
37 °
Sub
33 °
Ned
32 °
- Oglas -

Najnovije

- Oglas -