ISUSE, u duši mi je bol, tuga i ne mogu shvatiti samog/u sebe. Mučim se. Razmišljam si: „Trebam ljubav i poštovanje, ali ni ne trebam, trebam tebe, Bože. Ali sve mi se čini uzaludnim i ne znam odakle bih uopće krenuo/la, što da molim, trebam li i želim li uopće moliti. Više ne znam što želim, a što ne želim. Jednostavno sam potišten/a, bezvoljan/a i nemam ni snage ni motiva, nego „životarim“.
Osjećam kao da ne mogu primiti ljubav, nježnost, poštovanje, i da ih ne mogu dati, kao da mi je srce otvrdnulo na sve, kao da mi ništa više ne treba, baš mi je svejedno.“ Da se barem netko pomoli za mene… „Boli me duh, duša i tijelo. Ponekad imam osjećaj da će mi se srce raspuknuti. Sav taj pritisak i tuga nepodnošljivi su mi. Da se barem netko pomoli za mene. Ili ipak ne? Treba li mi to?“ Zatim možda pomislim da ni ne zaslužujem ni molitvu ni pomoć i da je najbolje da sve ostane tako kako jest, a ja ću sve već nekako posložiti. Iako me sve to doslovno slama.
A što ako sad dođem pred Isusa upravo takav/a, i jednostavno mu kažem: „Isuse, dođi u moju bijedu“… Više ne znam što bih, što da mislim, što je ispravno, što nije, što da činim, što da ne činim, što ima smisla, što nema. Možda me je i sram doći pred Boga, strah, a i ne da mi se i osjećam da bih najradije da me svi ostave na miru. I možda bih sad trebao ući u dublju molitvu, reći Isusu što me muči, ali teško mi je.
Karmelićani-Split
