Odavno su poznati svi pozitivni učinci bavljenja sportom pri rastu i razvoju djece, no da li će se bavljenje sportom zadržati samo na rekreativnom nivou ili će uz prisustvo talenta dijete krenuti profesionalnim stazama mnogo zavisi i od trenera koji treniraju djecu od njihovog prvog susreta sa loptom.
Kada se treneri ogluše na pozitivnu pedagogiju i ne usmjeravaju se na igrača, kada im se narađuje ili viče na njih, igrači se jednostavno mentalno zatvore počinju gubiti samopouzdanje i sumnjati sami u sebe, nervozniji su, skloniji povredama što u konačnici i cijelom timu donosi loš rezultat, piše ftsnews.com.
Sportski psiholog dr. Laura Miele je posvetila posebnu pažnju u svojim kolumnama pozitivnoj pedagogiji, tj koliko je važno treniranje koje je usmjereno na samog učenika (sportaša). Jer istraživanja su pokazala da sportaši koji se nalaze u timu usmjerenom na njih same, nasuprot onim timovima koji su usmjereni na trenera, imaju veće sampouzdanje i osjećaju se dijelom procesa učenja i u skladu s tim napreduju.
I zato koncept pozitivne pedagogije na treninzima razmatra principe treniranja prema specifičnim načinima rada sa sportašima prema zahtjevima svakog sporta. Ideja je da se sportašima postavljaju pitanja kroz treniranje i cjelokupnu praksu. Na taj način postiže se atmosfera u kojoj se sportaši osjećaju dovoljno sigurno da učine isto. To potiče igrače da iznutra prihvate tu praksu, svoje uloge i očekivanja trenera i da shvate zašto je možda nešto što su napravili u osnovi pogrešno.
To ne znači da treneri i dalje ne mogu biti strogi, već da trebaju pri treniranju uz primjenu pozitivnih principa treniranja podići igračevu odgovornost i pouzdanost, jer igrači isključivo reagiraju na trenerovo ponašanje bilo ono dobro ili loše i u skladu sa njim razvijaju sebe i svoj talent.
