”Vani ću, najvjerojatnije, već mi je supruga otišla, i ja ću, kolega isto. Ma, svi idu. Nema ovdje, neće biti ni u gradu ništa bolje”, rekao je za Federalnu televiziju Zdenko Kovačević jedan od oko 500 radnika Aluminija koji su stavili potpise na svoje otkaze kako bi mogli dobiti otpremnine.
Naime, radnici mostarskog Aluminija izjašnjavali su se pojedinačno tko prihvaća novu sistematizaciju kojom bi postali tehnološkim viškom. Mnogi od njih sreću će potražiti u zemljama Europske unije, ogorčeni, kako kažu, što dalje od agonije koju su proživljavali posljednjih mjeseci.
Sada već bivši radnici s vrećicama u rukama u kojima su radna odijela i sitnice, neke u tom poduzeću korištene i više od 30 godina, posljednji put prelaze njegovu kapiju. Većina mlađih radnika nekadašnjeg giganta sprema se put Njemačke i Irske.
Oni stariji nemaju mnogo izbora. Ostaju ovdje nadajući se da će biti ispunjena obećanja o uplati otpremnine i uvezivanju radnog staža kako bi na burzi rada dočekali mirovinu. Jedan od njih je Miro Zelenika, otac petoro djece, kojemu je Aluminij bio jedini izvor prihoda.
”Kad je firma ugašena sutradan mi je došla obavijest da mi je smanjilo minus, taman 1.500 maraka akontacije što sam dobio”, kaže on.
Pritisnuti neizvjesnošću, opterećeni kreditima nemaju nade da će naći posao.
”Ne možeš ni spavat, ne možeš ništa. Jednostavno, sav sam ni na nebu ni na zemlji. Nigdje te nema. Do sad nisam mogao na biro, posla nema”, govori Zdravko Soldo.
Oko 500 radnika bit će proglašeno tehnološkim viškom, a od 2. rujna trebala bi početi isplata otpremnina, u prosjeku oko 8.500 maraka svakom radniku.
No, Federalna televizija navodi kako doznaje da mnogi i od 390 planiranih za ostanak, žele otići, skeptični prema najavama o ponovnom pokretanju dijela proizvodnje u ovoj godini.
