26.9 C
Mostar
Utorak, 23 srpnja, 2024

Veličanstveni Marin Topić: Urolani mostarski snovi u boji

Mladen Lasić uspješni je poslovni čovjek u Americi, i napisao je prekrasnu priču koja je posveta starom Mostaru i ljudima koji su bili dio toga vremena. Iz te priče i od  stare fotografije naš veliki umjetnik Marin Topić naslikao je sliku i nazvao je Urolani mostarski snovi u boji.

- Oglas -

Kamen, ježovina i portreti; crno-bijelo u boji!

Vrelina se osjeti u zraku čak i u Orebiću na krcatoj plaži gdje u prolazu čekam Marina da mi donese jedan srolani, uljani, mostarski trenutak. Posljednjih godina sa sobom u Ameriku tako nosim komad po komad Mostara pa ga po sjećanju sastavljam na zidovima naše kuće.

Pelješka vrućina, cvrčci i more mi vratiše sliku jednog davnog, mostarskog ljeta.
Sredina šezdesetih; jedva snošljivo jutro je nagovještavalo vreli ljetni dan, mostarski čelopek bez klimatiziranih kuća, stanova i auta. Ipak uravnotežen život, bez mnogo stresa, trzavica, bez medijskog i političkog zla dozvoljavao je ljudima da direktno, a ne preko “društvenih” mreža budu upućeni jedni na druge. Rusi krenuli u svemir, Berlinski zid izgrađen, Lumumba ubijen, kubanska kriza okončana, Kennedy već uveliko mrtav, napisali smo mu pjesmu i primili zahvalnicu iz Bijele Kuće. Još se nije stiglo na Mjesec, a ni prvo ljudsko srce nije presađeno. U toj kratkoj pauzi svjetskih događanja, dok ne dođe inspiracija za novu pjesmu, dosadu bi mogli ubiti laganim odlaskom do tepe gdje nas čeka sve od tek ubranih kajsija u mostarskim baščama, preko kavada i mirisnih paprika, do karpuza koje ljudi kuckaju da vide jesu li zrele, iako to valjda nikad i nikom nije pošlo za rukom.

- Oglas -

Božo se svojim legendarnim biciklom dovezao od naše kuće u Podhumu do Sliškovića kuće, popio kafu sa svojim dugogodišnjim prijateljem Ivom. Država se lagano okreće zapadu, ali je privatno vlasništvo još daleki san. To ih nije omelo da planiraju kako ostvariti svoje prve privatne inicijative.

- Oglas -

Kako je dan odmicao, lagano pored štamparije spustio se u Stari grad. Hladna Radobolja, ni ne sluteći dolazak progresa i neke nove kulture bačenih plastičnih boca i kesa, teče iza kamenog zida. Vozeći biciklo pored sebe, prešao je ćupriju i svratio do svog drugog prijatelja, Franje Aničića. Poznati mostarski fotograf i njegova radnja bili su sigurna i poznata oaza za slobodoumne diskusije i maštanja o nedokučenim, crno-bijelim željama te generacije.

Novi filmovi i aparati, rezolucije i retuširanja iz Franjinog svijeta bile su nezaobilazne teme tih dana. “Božo, kupio sam novi aparat, hajde da ga isprobamo” kao da ih sada čujem. “Ma nisam obučen za slikanje, svratit ću drugi put”, čujem odgovor moga oca koji se uvijek volio srediti i hvaliti svojom garderobom iz talijanskih butika, usklađenom sa holivudskim trendovima. Rijetko si tada mogao sresti u Mostaru osobu koja bi izašla u grad bez sređivanja i predstavljanja svoje najbolje slike, bez obzira koliko u porđjenju sa razvijenijim svijetom, tada nisu imali. “Ma nema veze, sjedi ovde na stepenice da isprobamo aparat, a i da nam ostane uspomena”, ubjedi ga Franja. Jedan od njih dvojice je bio u pravu.

Pedestak godina kasnije pričam sa slijedećom generacijom genija, slikarskog ovaj put. Na njegov nagovor, šaljem mu nekoliko sačuvanih očevih fotografija da ih proba pretvoriti u portret, nešto sto će unuke koje ga nisu upoznale čuvati i prenijeti generacijama koje dolaze.

“Mislim da je ipak ova najbolja”, pročitah sa iznenađenjem Marinovu poruku kojom je odabrao fotografiju na stepenicama ispred Franjine radnje, izvađenu iz istog izloga, po ćošama oštećenu nemilosrdnim mostarskim suncem. Kao i moj otac pedestak godina ranije, prihvatio sam mišljenje čovjeka koji je ljudske portrete usavršio sa svih strana, digao u neku novu, vanvremensku dimenziju ne obraćajući pažnju na oskudnu garderobu, suncem izborana lica ili netipičnu okolinu. Ponovo je jedan od dvojice bio u pravu!

Marinov genije je fotografiju veličine 10 x 15 cm pretvorio u uljanu sliku, u koju je utkano metar sa pola metra prošlog trenutka, dijaloga, sunca, ali i jednog Mostara kojeg već odavno nema.
Kao usput, Marin je crno-bijelu tadašnjost, pretvorio u stvarnost i njihove snove prikazao u boji. Ivo je u dvorištu kuće otvorio obrt za proizvodnju pogrebnih vijenaca. Prve pare su mukotrpno došle iz ježovine!

Božo je u tim prijateljskim razgovorima osmislio pa otvorio svoju bloketaru, prvo u Kominu (jer u BiH privatni obrt još nije bio dozvoljen) pa poslije u Žitu. Njegov se san materijalizovao iz kamena!

Ivo je otišao prvi nedugo nakon operacije srca kroz koju je prošao i moj otac koji ga je nadživio dvadesetak godina. Franju sam godinama poslije očeve smrti sretao na Rondou; radnja već odavno zatvorena, snovi ugasli, nikad trijezan, ali svaki put spreman da prenese dio toga duha koji su imali i od kojeg ih ni smrt izgleda nije razdvojila.

Hvala vam Ivo, Franja i Božo na vašim snovima, prijateljstvu i ovjekovječenom trenutku; hvala ti Marine što si ih svojom genijalnošću, makar na tren, sačuvao od zaborava.

Napisao: Mladen Lasić

Franjo Aničić je fotograf iz priče, Ivo Slišković je brat Guka i Božo Lasić je Mladenov ćaća.

 

 

 

- Oglas -

Povezani članci

Ostanite povezani

25,468ObožavateljiLajkaj
416SljedbeniciSlijedi
1,220PretplatniciPretplatiti
Mostar
vedro
25.9 ° C
25.9 °
25.9 °
50 %
2.1kmh
0 %
Uto
33 °
Sri
31 °
Čet
30 °
Pet
30 °
Sub
23 °
spot_img

Najnovije