Jedan je moj američki kolega iliopsoas mišić nazvao i „great pretender”, ili u vrlo slobodnom prijevodu na Hrvatski, veliki skrivač. Naime, od cijelog jednog velikog mišića koji svojom funkcijom izrazito utječe na funkciju donjeg dijela leđa, prepone i kuka, vidljivo je i dostupno pogledu ili palpaciji tek možda centimetari pol i to tetiva duboko u preponskoj regiji. Iako on sam često čini probleme, zbog njegove skrivenosti, rijetko biva za njih okrivljen. A u lošim okolnostima može uzrokovati kako bolove u leđima, tako svojom upaljenom tetivom i bolove u preponama. Za razumjevanje bolnih sindroma uzrokovanih iliopsoasom važno je razumjeti njegovu anatomiju, a ona je teško objašnjiva samo riječima.
Sama je zdjelica sastavljena od dvije velike kosti koje se sa prednje strane spajaju u predjelu prepone, a straga čine cjelinu sa krstačom, te tvore zatvoreni krug. Na krstaču se u vis nastavlja kralježnica, a cijeli je taj prostor ispunjen trbušnim organima. Mišić iliacus polazi sa zdjeličnih kostiju, nastavlja se u tetivu, te prolazi ispod stidne kosti u preponu i hvata se na natkoljeničnu kost. Mišić psoas polazi sa prednje strane gotovo cijele lumbalne kralježnice i krstače, ide prema naprijed kroz bočni dio trbušne šupljine, spušta se prema dolje, te sa zajedničkom tetivom iliacusa prolazi ispod stidne kosti i hvata se na natkoljenicu, čineći na taj način jedan mišić koji zovemo iliopsoas. Dakle, zbirno ovaj dvojni mišić povezuje prednji dio lumbalne kralježnice i unutarnju stranu zdjelice sa butnom kosti, iz čega se jasno isčitava i njegova funkcija. On se, naime, smatra najsnažnijim podizačem natkoljenice (fleksorom).
To će reći da kada stojite u uspravnom položaju i podižete jednu nogu od poda, ili to činite sjedeći ili ležeći, glavni i odgovorni pokretač upravo je iliopsoas. No, poradi njegove anatomije, to mu nije i jedina funkcija. On sudjeluje u rotacijama trupa, podizanju trupa pri fiksiranim nogama, ali i kao pomagač ili glavni činitelj kod cijelog niza kompleksnih krenji u svakodnevici ili sportskim aktivnostima – hodanju, penjanju uz stepenice, trčanju, skokovima, ispucavanju lopte nogom, te kao stabilizator donjeg dijela kralježnice kod pokreta u rukometu, odbojci, tenisu, golfu i srodnim sportovima. No, problem s njim je u stvari taj što je većim dijelom skriven od pogleda, te čak i u struci, rijetko obraćamo pažnju na njega, pa simptome koje može izazvati njegovo skraćenje ili tetivna upala pripisujemo drugim mogućim uzrocima. Dva su moguća poremećaja u funkciji iliopsoasa.
Jedan je njegovo skraćnje ili povećanje napetosti.
Ono samo po sebi neće izazvati nikakve simptome unutar samog mišića, ali direktno utječe na funkciju donjeg dijela kralježnice, kao i butine i to na način da dovodi okolne mišiće u nepovoljnu poziciju, te oni bivaju natjerani na cijeli niz kompenzacijskih mehanizama koji u konačnici mogu uzrokovati bolove u donjem dijelu leđa, eventualno sa širenjem u kuk ili preponu, zatim bolove u butini, te upale ili druga oštećenja mišića trbuha i prednjeg dijela butine. Drugi poremećaj je upala same tetive iliopsoasa u predjelu prepone. Neiskusnom oku to može izgledati kao klasična „bolna prepona”, no ona to nije. A važno je razlučiti upalu tetive iliopsoasa od upale tetiva preponskih mišića i stoga što je trerapija za ove, iako prostorno bliske tetivne strukture, ipak znatno različita. Danas znamo da je za većinu poremećaja u sustavu iliopsoasa u sportaša kriva intenzivna sportska aktivnost, uz neadekvatno sprovedenu prevenciju ozljeda ovog segmenta. U nesportaša glavni je krivac slabost mišića sa posljedičnim njegovim skraćenjem.
Skraćenje ili spazam iliopsoasa može uzrokovati klasičnu križobolju, koja može sezati sve do grudnog dijela kralježnice, ali se i širiti do kukova. Svi ti simptomi ukazuju na poremećaj same kralježnice i obično se liječe kao takvi. No u konkretnom slučaju masaža, akupresura, kiropraktika, te klasična fizioterapija daju malo ili nikakvo olakšanje. Onaj američki kolega, s početka priče, tvrdi kako je od svih križobolja koje liječi čak 8-15% uzrokovano skraćenjem ili spazmom iliopsoasa. U mojoj je praksi ta brojka nešto drugačija, pa ipak, otprilike svaka 12-ta križobolja uzrokovana je ili potpomognuta lošim stanjem ovog mišića.
Vrlo je specifično da se bol javlja kod ustajanja nakon sjedenja, te obično popušta nakon nekoliko koraka. Isto je tako znakovito pojačavanje bolova u križima kod vožnje automobila i pritiskanja papučica spojke ili kočnice. No, istini za volju, križobolja je kompleksan sindrom i vrlo je teško razlučiti je li potaknuta samo stanjem iliopsoasa ili kombinacijom sa drugim čimbenicima. Stoga je adekvatna dijagnostika u kojoj pregled specijaliste igra najveću ulogu, od velike važnosti.Upala tetive iliopsoasa, koja se nalazi u preponskoj regiji, drugi je mogući poremećaj funkcije ovog mišića. Jasna i oštra bol pri podizanju ispružene noge od podloge ili pri hodanju uz stepenice, praćena slabošću cijelog donjeg ekstremiteta pokazati će da nešto nije u redu. U sportaša ovaj proces može djelomično ili potpuno onemogućiti trčanje, skokove, te udarac lopte nogom. Pregled se sastoji od cijelog niza testova snage i istezanja, koji će isključiti upale ili poremećaje drugih mišićnih skupina, kao i ozljede okolnih mekih tkiva. Ipak, najjasniji znak upale tetive je pritisak na nju, koji uzrokuje izrazito jaku i oštru bol.
Liječenje, naravno, zavisi o kojem od ova dva tipa poremećaja funkcije iliopsoasa govorimo. U slučaju križobolje, izrazito je važno odmah početi sa vježbama istezanja. Vježbe snage okolnih mišića, koji samom iliopsoasu pomažu u funkciji biti će efikasne onda kada se utvrdi koji je od njih slabiji no što to zahtjeva svakodnevna aktivnost pacijenta. Ovdje govorimo o snazi mišića butine, trbuha, te donjeg dijela leđa, te njihovoj fleksibilnosti. Pomoć ubrzanju liječenja može biti dubokotkivna masaža, tople kupke, te eventualno ultrazvučno liječenje i pulsna magnetoterapija. Upala tetive, s druge strane, tretira se kao i ostali uobičajeni sindromi prenaprezanja. U samom početku mirovanjem kombiniranim sa hladnom terapijom i vježbama fleksibilnosti.
Kasnije, dolazi u obzir ultrazvuk, laser i magnetoterapija. U praksi se izuzetno djelotvornom pokazala stimulacija „okidačkih točki” (Trigger points), pri kojoj terapeut vrši izravan pritisak na bolnu tetivu u preponi. Napominjem da je to izuzetno bolna metoda, no može višestruko skratiti liječenje i ubrzati oporavak. Kasnija sanacija i stabilizacija okolnog mišićnog sustava adekvatnim programom vježbanja nije opcija, već obaveza, naročito u akitvnih sportaša. A polagani i odmjereni povratak u sportsku aktivnost spriječiti će ponovnu pojavu ozljede.
Prevenciju u slučaju sindroma iliopsoasa ne mogu dovoljno naglasiti. Bez obzira radi li se o nesportašima ili sportašima. Kod ovih prvih, jednostavno održavanje fleksibilnosti kroz vježbe istezanja ili yogu, biti će sasvim dovoljno. Kod drugih, osim redovitog istezanja (koje se i danas, čak i kod profesionalnih sportaša, često ne čini ispravno ili dovoljno), održavanje snage mišića trupa i donjeg ekstremiteta, te adekvatan odmor glavne su uporišne točke prevencije.
