Nakon događaja na Pješčari kod Nove Bile, javnost u središnjoj Bosni suočava se s novim prijeporima vezanim uz Kalvariju u Vitezu.
Riječ je o simboličkim gestama koje se u javnom prostoru predstavljaju kao zaštita kulturne baštine, ali koje lokalna zajednica sve češće doživljava kao namjerne provokacije, piše borak.tv.
Takvi potezi redovito se opravdavaju pojmovima poput slobode izražavanja, kulturne razmjene ili razbijanja predrasuda. No u praksi se radi o zadiranju u prostore snažnog identitetskog značenja, bez uvažavanja povijesnog konteksta i osjećaja zajednice koja s tim prostorima živi.
U središtu kritika nalazi se djelovanje Emira Medanhodžića i platforme koja se javnosti predstavlja pod nazivom „Čuvari baštine – Bassania“. Iako se nastup formalno temelji na arheološkom i istraživačkom rječniku, protivnici takvog pristupa upozoravaju da je riječ o političkom aktivizmu s jasno prepoznatljivom nacionalnom porukom.
Posebno se ističe slučaj Malog Mošunja, gdje se lokalitet opisuje terminima poput „otimanja“ i „prekrštavanja“, uz tezu da katolička i hrvatska prisutnost u Lašvanskoj dolini nema duboki povijesni kontinuitet. Takav diskurs, upozoravaju kritičari, ne proizlazi iz znanstvene rasprave, nego iz unaprijed oblikovanog političkog narativa.
Sličan obrazac prepoznaje se i u događajima na Pješčari, mjestu stradanja hrvatskih civila i branitelja. Za lokalnu zajednicu riječ je o prostoru pijeteta u kojem se ne šalju poruke niti provode simboličke demonstracije. Svako odstupanje od tog nepisanog pravila doživljava se kao svjesna provokacija, a ne slučajan čin.
Upozorava se i na postojanje dvostrukih standarda. Dok se osjetljivost prema bošnjačkim memorijalnim mjestima smatra neupitnom, slična razina poštovanja često izostaje kada je riječ o hrvatskim i katoličkim lokacijama. Takav pristup dodatno produbljuje nepovjerenje i napetosti u već osjetljivom društvenom prostoru.
Posebne reakcije izaziva i selektivno tumačenje povijesti, osobito tvrdnje o navodnom kasnom dolasku katolika u Lašvansku dolinu. Povijesni izvori, uključujući osmanske deftere i franjevačke zapise, jasno govore o kontinuitetu katoličke prisutnosti stoljećima prije 17. stoljeća, što takve tvrdnje stavlja u kontekst političke konstrukcije, a ne znanstvene činjenice.
Kritičari upozoravaju da se baština ne može štititi brisanjem nepoželjnih povijesnih slojeva niti relativiziranjem tuđe boli. Svako drukčije postupanje, ističu, vodi normalizaciji provokacija i daljnjem narušavanju povjerenja među zajednicama.
