Milijuni Egipćana su oplakivali su svog prijatelja, ali Tito je jasno pokazao da su mu odnosi s SAD-om bili važniji od nesvrstanih.
Niksona je u Beogradu dočekao državni vrh, a on se adekvatno odužio. Položio je vijenac na Avali, mahao ljudima na beogradskim ulicama, otišao na razgovore u Beli dvor, a u Skupštini Srbije Draži Markoviću poručio je da “želi izraziti poštovanje predsjedniku Srbije, najveće republike”. U Zagreb je došao idućeg dana, 1. listopada 1970.
Put u Zagreb i odluka da se otiđe u Kumrovec bila je posebna, jer takvih izleta američki predsjednici na službenim turnejama nisu imali puno. Tito je odlučio Niksona pratiti, a do rodnog mu sela zbog kiše nisu išli helikopterima, nego automobilima..
Protiv MASPOK-a ili Hrvatskog proljeća, pokreta za veća prava i ovlasti Hrvatske u okviru Jugoslavije, Titu još uvije nije javno istupao, novi hrvatski politički vrh bio je sastavljen od mladih, obrazovanih i pametnih političara koji su bili spremni na promjene unutar Federacije. Svijet se mijenjao, Jugoslavija je trebala preustroj, približavanje Zapadu, što je naslućivao i Niksonov dolazak. Dolazak u posjet drugom najvećem gradu bio je znak da SAD podržava i Federaciju, ali se osjećalo da je time iskazana i posebna pažnja Hrvatskoj i njenim zahtjevima. Za povijesni susret svi su se dobro pripremili.
U Zagreb je 1.10.1970. najprije doletio Tito. Dočekali su ga s dvije himne, tako da je jugoslavenski maršal najprije kratko zakoračio, a onda se zaustavio na “Lijepu našu”. Pola sata kasnije, u 13.30, Air Force 1 prvi je put sletio na Pleso. Odmah po slijetanju protokol je malo narušen. Dvoje učenika poklonilo je cvijeće predsjedniku Niksonu i njegovoj supruzi Pat. Nikson, puštajući časnika počasne jedinice JNA da kratko pričeka, svakom od pionira podijelio je olovke sa svojim ugraviranim imenom.
Nekoliko je protokolarnih događaja vezano uz ovaj posjet dobilo mitsko značenje. Najčešće je to zbog završnih riječi Niksonove zdravice u Dvorima, kako su se tada nazivali Banski dvori. Službeni domaćin skupa i putovanja bio je Jakov Blažević, predsjednik Sabora, ali je na Titovo traženje, pisala je Savka Dabčević Kučar, i partijski vrh Republike uvršten u protokol.
Tamo je Nikson govor na engleskom završio riječima kako će “Jugoslavija uvijek živjeti” i kako će “Hrvatska uvijek živjeti”. A onda je na hrvatskom i prisnažio: “Živjela Jugoslavija. Živjela” – to pak nije mogao izgovoriti, pa je rekao “Croatia”, na engleskom. Kako to prigodno biva, jugoslavenski su dijelovi u Zagrebu posve zaboravljeni, Croatia je brzo prevedena u Hrvatska, pa je u ušima ostao zamišljeni uzvik Niksona, od toga trenutka kroatofila, “Živjela Hrvatska”.
Ova Niksonova rečenica posebno je bila citirana narednih desetljeća od strane hrvatskih patriotskih krugova, naročito tijekom borbe za nezavisnost Hrvatske početkom devedesetih, koji su time nastojali pokazati kako je Nikson na taj način navodno dao direktnu podršku pokretu Hrvatskog proljeća i Miki Tripalu i Savki Dapčević Kučar.
Ipak, ovakve tvrdnje vjerojatno su nategnute i prije će biti da se radilo o jednostavnom iskazivanju poštovanja Jugoslaviji kao državi i Hrvatskoj kao njenoj republici i, u konkretnom slučaju, Niskonovom domaćinu.
Sam Tripalo u svojim je sjećanjima puno ciničnije naveo kako se Zagrebom pričao vic da je iz Dvora nakon govora istrčao milicioner i viknuo da se Nikson upravo izjasnio u prilog 10. sjednice CK SKH, na kojoj je smijenjen Miloš Žanko. Godinu dana kasnije Tito je bio Niksonov gost u Bijeloj kući.
Na travnjaku, uz brojne uzvanike, održana je vojna koreografija i govori, a prije nego što je sve završeno Nikson je ponovo uzviknuo: “Živjela Jugoslavija”. Tito se trgnuo, nagnuo nad mikrofon i uzvratio: “Živjela Amerika”. Bila je to uobičajena komunikacija dvojice državnika koji su kliknuli, koji su svaki za sebe znali zašto im trebaju dobri odnosi.
