U gotovo nadrealnom, crno-bijelom prostoru, pod krošnjom starog hrasta, nepomične siluete pjevača djeluju poput živih spomenika, stvarajući dojam svojevrsnog spomen-područja u kojem se isprepliću različiti slojevi vremena, ljudskih sudbina i sjećanja.
Tim prostorom prolaze likovi koji prizivaju neke od najsnažnijih slika Domovinskog rata. U njima se prepoznaju dječja nevinost i izgubljeno djetinjstvo, majčinska ljubav i bol, hrabrost i prkos te trajne posljedice rata na one koji su ga preživjeli. Te su slike odavno nadrasle pojedinačne sudbine i ostale duboko urezane u svijest naroda, kao neizbrisivi tragovi jednog vremena i duboke rane koju kao društvo još uvijek nosimo.
Vizualni identitet spota temelji se na širokim planovima, izraženoj dubini kadra i slojevitosti prostora. U istoj se slici isprepliću različite ljudske sudbine, pri čemu svaka zadržava vlastitu tišinu, bol i dostojanstvo.
Posebnu ulogu ima svjetlost, koja od naglih, zastrašujućih ratnih bljeskova postupno prelazi u miran plamen svijeće. Ona povezuje nasilje prošlosti s dostojanstvom sjećanja i trajnom potrebom za očuvanjem uspomene na stradale.
Spot ne pokušava rekonstruirati rat, nego prikazati njegove odjeke u vremenu i prostoru, u ljudskim sudbinama i u samom biću naroda.
To je prije svega filmski čin pijeteta — posveta onima koji se nisu vratili i onima koji ih nikada nisu prestali čekati. -Hrvoje Svalina
STIHOVI
Cesta kroz maglu, tiha i siva,
svaki korak – rana Ziva.
Zvuk granata cuje s e u daljini
miris baruta, pucnjevi u blizini.
Pod hrastom starim, korijenje sumi,
sapat imena sto vrijeme gubi.
U svakoj grani, glas sto zna,
sva lica palih ratnika.
“Odlazim tamo gdje je tisina,
Sjetlost koja tjera mrak,
Odlazim tamo gdje je toplina,
Ljubav koja tjera strah.”
Pod hrastom starim, korijenje sumi,
sapat imena sto vrijeme gubi.
U svakoj grani, glas sto zna,
sva lica palih ratnika.
“Odlazim tamo gdje je tisina,
Svjetlost koja tjera mrak,
Odlazim tamo gdje je toplina,
Ljubav koja tjera strah.”
Svjetlost koja tjera mrak




