O tome koliko nas smijeh čini sretnijim ljudima, kako je giht izliječio smijehom, dolaze li mladi na njegove nastupe, kako ga je Goran Bare rasplakao i kako se “zaljubio” u Arsena Dedića u emisiji “Nedjeljom u 2”, govorio je komičar i glumac Željko Pervan.
Na pitanje je li sam sebi duhovit, Pervan je u svojem stilu rekao: “Rijetko se smijem na vlastite smišljotine”.
– Kad improviziramo i u stand-upu kad nešto ubacimo, odgovorim ili se sjetim nečega, onda onako, nasmiješ se, kazao je.
Giht izliječio smijehom
Je li smijeh ljekovit? Smatra da jest jer je to “zdrav duh”.
– Ja sam imao giht. Neki dobar honorar sam dobio i kupio sam si puno crvenog mesa, i giht. I počnem se smijati, prođe giht, nevjerojatno, ispričao je.
Osvrnuo se i na svoju obitelj koja se naviknula na njegov posao.
– Ne šljivi me nitko dva posto. Obitelj je normalna, uopće ih ne zanima moj posao, niti što ja radim. Ja idem na predstavu – da, dobro, ajde bok. Znaš, naviknuli su se, ali ništa više ni manje od drugih, izjavio je.
Pervan je potvrdio da se odnos prema smijehu, duhovitosti mijenja s godinama.
– Vjerojatno naplavine iskustava, prođenih stvari, sjećanja, promijeni te. Budući da sam jako star, više živim prema unutra. Vjerojatno je to, kao iznutra čarapa ili jakna s dvije strane, dovoljan sam sam sebi, više živim prema unutra, a prije, kao mlad, cijelo vrijeme podražaji sa strane, sve te zanima, i onda to probaviš, i izbaciš van, u neku krajnost gurneš, rekao je.
“Mladi masovno dolaze na moje nastupe”
Pervan je odgovorio na kritike da on mladima više nije smiješan. Spomenuo je da je na predstavi u Ciboni bilo 5000 ljudi.
– To je bila sve mlada ekipa. 5000 ljudi na predstavi, rekao je.
Naglasio je da se kod stand-upa, komedija, odmah dobije povrat od publike.
– Valjaš li ili ne valjaš, imaš istinu odmah. Ako se publika smije, valjaš, ako ne, ne valjaš. I nema nikakvih skrivenih zaključaka – ustvari sam ja dobar, samo oni ne razumiju. Mladi dolaze masovno, istaknuo je.
Na što se ljudi smiju, mijenja li se to kroz godine?
– To su muško-ženski odnosi, odrastanje i obavezno u liku začuđenog tipa, dakle, o mom djetinjstvu, o mom siromaštvu. Naravno, sve sam gurnuo u krajnost, malo sam pretjerivao, rekao je.
“Mama i tata me nikad nisu zagrlili”
Komičar se osvrnuo na činjenicu da se prije djecu nije često grlilo i da im se nije otvoreno izjavljivala ljubav kao danas.
– Mene nikad u odrastanju nitko nije zagrlio, ni mama ni tata. Nijednom, nikad. To je bilo jednostavno onako sporazumno, mi ćemo te hraniti i paziti, nije izrečeno, ali tako mi izgleda sad s ove distance, ispričao je.
– Sad kad imam unučicu od godinu i mjesec, dva, prođe pored mene, ne mogu je uloviti. Ja bih je ljubio po nosu, ali neće, onako dođe blizu i samo skrene, dodao je.
Ustvrdio je da nema trauma iz djetinjstva, ali da je takav bio odnos s obitelji.
– Trauma iz djetinjstva i te priče da si gledao s plišanim medvjedićem iza poluotvorenih vrata kako se roditelji svađaju, nema toga. Ja sam potpuno drugi čovjek, ja ne vučem od tada, možda sam imao neki oklop ispod, pa mi to nije duboko ušlo u mene, rekao je.
Odnos s tatom i razilaženje u svjetonazorskim temama
– Nismo se svađali, nego bio mi je sablazan za neke stvari. On je bio sa 16 i pol godina u ustašama, dakle. E, onda sam ja odmah skočio sa Zadrom, s onim blesavim Talijanima, to mislim, znaš da će se predati, nakon godinu, dvije, pa logori, ispričao je.
– Mene je isključivost od malih nogu pratila. Svaka ideja pada u vodu, da je ne znam koliko puno obećavala, tako sam ja tad razmišljao. Tu se nismo slagali, nisam mogao kompromis raditi s nečim što je izravno zlo, dodao je.
Koliko čovjeka odredi kako mu roditelji razmišljaju?
Pervan je rekao da ga nije odredilo kako su mu roditelji razmišljali.
– Ti si povezan posebnom žicom gore. Više me odredilo što sam čitao, u kakvom sam se društvu kretao. A roditelji, kad netko komu je to posao govori o nečemu, uvijek laičke riječi više vrijede, imaju veću težinu nego onomu komu je to posao, tako i roditelji. Znam koji je to posao, te emotivne veze, ali osim da smo sisavci i u rodu, sve je drugo nadgradnja, rekao je.
O odabiru zanimanja i poslu komičara
Pervan se osvrnuo na odabir svojeg zanimanja, posao komičara.
– Jedna rečenica koju ponavljam, koja je u braći Karamazovima – dozvoljavam da je 2 plus 2 jednako 4 , ali dopustite meni da je meni isto tako lijepo da je 2 plus 2 jednako 5, rekao je.
– Ja volim stvari koje nemaju granice, koje plutaju okolo, ali možda je i lijenost, pa sam zato pribjegao atrakciji, a ne postignuću. Umjesto da sam diplomirani inženjer strojarstva – šminka, odijelo, ozbiljan čovjek, ja pričam svoje prožvakane umotvorine. Sad ja imam vjerojatno pet želudaca mentalnih, i kao krava kad stane, to su sada moje godine, i onda izvlači iz buraga i žvače opet, tako ja žvačem taj život, nastavio je.
Odnos komičara i političara
Je li ikad vlast zanimalo to što on radi?
– Kod Zločeste djece, od 1985. do 1990. nitko ništa. Jedanput je došao gospodin Račan, sjećam se, svijetloplava vesta, šminka, traperice, i samo je pogledao u Horvaćanskoj, ali nitko nikad ništa. A bili smo, fakat jezičine, prisjetio se.
Dodao je da je to bilo najluđe razdoblje zato što nije bilo novca, a “novac sve zaprlja”.
– Gadno je kad te netko opere, ali biti na vlasti, moraš imati poriv, komentirao je.
Na pitanje što se onda kandidirao za Sabor, rekao je “nisam ja, nego su me kandidirali”.
– Ja sam unaprijed rekao – to bih ja odmah dao. Što ću u Saboru, s Buljem se svađati, pa da me proguta?, našalio se.
– Komičari i političari, gadno je kad te netko podapere, zna ubosti jezičina i tešku ranu zadati, i to ne opraštaju, dodao je.
Kome se nasmije, tko je duhovit?
Pervan je rekao da ma duhovitih, ima i smiješnih.
– Smiješni su ovi koji ne rade namjerno da se ja nasmijem, nego tako ispadne, rekao je.
Za one duhovite u Hrvatskoj i šire rekao je da ih ima svugdje.
– Nevjerojatno gdje sam ja nalazio. Shakespeare, stric, pozove Hamleta, đubre koje mu je tatu otrovalo, i šalje ga u Englesku da ga smakne. I on kaže – dobro, poslušat ću te, doviđenja mama. A stric kaže – valjda tata. Ne, mama i tata su jedno tijelo, muž i žena, pa onda je sve jedno. To je kao fini začin, onako bilo gdje, čak u Dostojevskom ima, u Idiotu. Naravno, ne svaliti na to, ali biti ozbiljan, još nije nitko definirao što znači biti ozbiljan, to je izmišljena kategorija, izjavio je.
Hrvati su prvoklasni u humoru, smatra Pervan.
– Dobri smo, i to prvoklasni. Gruntovčani, masterpiece, ne može nitko do koljena. Prvih šest epizoda Prosjaka i sinova. Zatim Čovjek i po, prve dvije epizode. Buža, Tko pjeva zlo ne misli. Našao sam zajednički nazivnik, sve je na dijalektu, rekao je.
“Arsen Dedić i ja smo se zaljubili jedan u drugoga”
– Mi smo se na jedan dobar način zaljubili jedan u drugog, i to oko knjige, otkrio je.
– Paralelno smo davali u Esplanadi intervju, na ista pitanja odgovarali. I pitala je novinarka – najdraža knjiga. I ja kažem “Proljeće Ivana Galeba”, Vladan Desnica. I Dedić je mene iznenađeno pogledao, valjda je imao predrasude. Mislio je da mi je najdraža knjiga Koko u Parizu ili Knjiga žalbe. I onda smo ostali, jedno sat, dva, fantastično, nije mogao vjerovati, prisjetio se.
Osvrnuo se i na Vladana Desnicu.
– Kako je dobar, a Srbin je čovjek, ja desničar. Ja nisam susreo, osim možda kod jednog Rusa, toliko poznavanja ljudi. Toliko ležati u bolnici godinu dana. I neki krevet je bio pored njega dugo vremena, željezni, teški. I odjedanput došla četiri gospodina i odnijela taj krevet. I kaže – kad sam pogledao, praznina je imala oblik tog kreveta. Mislim, to s riječima, kao Arsen – otkako te ne volim, netko mi iz vlaka maše. Pa to ne može milijun ljudi smisliti šesnaest stoljeća, bolju rečenicu kad se oslobodiš, kako primjećuješ stvari, rekao je.
“Plakao sam na tekstove Gorana Barea”
Pervan se osvrnuo na to da mnogi prebrzo sude, a ne znaju nečiju pravu priču. Spomenuo je da je on tako sudio o Goranu Bareu, njegovu načinu života, zbog čega mu je i danas žao.
– Kao, kako može, zašto to radi od tebe, a toliko je dobar. I kupim na autoputu, Jesenice, CD album Srce. Kad sam ja čuo tekst, plakao sam. Časna riječ, plakao sam od žala, što sam ikad nešto pomislio loše, ispričao je.
– Znači, malo obuzdati jezičinu i suđenje, što je meni kao Hrvatu jako teško, ali svima suditi, po površini gledati, pa to je ono, zašto ima sonar u brodu? Površina ravna, nema ništa. A dole hrga, samo te čeka, dodao je.
Komentirao je i da njega sude površno, ali da se uglavnom nije susretao s time da ga ne doživljavaju ozbiljno jer je komičar.