Euforija trese Split ovih dana i to ona navijačka po kojoj je i poznat najsportskiji grad na svitu. Tako malo navijačima treba da budu sretni, a kada su sretni onda vjeruju u bolje sutra. Gledam sve ovo vezano za Livaju i dijelim sreću sa svima koji su očekivali njegov potpis više od svega na svijetu. Gledam i sjećam se starih vremena i mislim kako su moje generacije imale sreću da gledaju velikoga Hajduka, ne samo na području biše države nego i na području cijele Europe.
Puno sam puta pohodio Poljud, od malih nogu u pratnji nekoga starijeg, a poslije naravno sam i uvijek se rado sjetim tih avantura. Jedna od prvih je još tamo iz vremena osnovne škole. Škola je organizirala jednodnevni izlet u Split i upravo na taj dan igrao je Hajduk protiv Zagreba. Kakva prigoda za otići na utakmicu i to samostalno. Da nije te utakmice ne bih ni išao na taj izlet, ali prevagnuo je taj avanturistički duh, a imao sam i istomišljenika u školi tako da je sve izgledao lakše izvedivo.
Izlet sa školom je naravno dosadan. od onoga prozivanja pred polazak, pa do svih onih usputnih stajanja. Dolazak u Split je probudio adrenalin u nama i jedva smo čekali izmaknuti pažnji nastavnika. Autobus se parkirao u blizini autobuske stanice i nakon predavanja nastavnika da se moramo ponašati kako dolikuje vaspitanoj djeci otišli smo do nekog muzeja, pa do rive gdje smo mogli nešto pojesti i popiti. Nakon toga dobili smo par sati slobodno i mi smo to jedva dočekali.
Odmah smo krenuli ka Poljudu i naravno prvo kupili rekvizite. Novaca nam je ostalo malo pa smo imali samo za južnu tribinu, a iako je utakmica bila s malim protivnikom sve je odjekivalo od huke sa sjevera. Na jugu osim nas bilo je svega još desetak uglavnom starijih ljudi koji su nas gledali u čudu jer smo se trudili pratiti Torcidu u navijanju. Prvi dio je završio 4:0, a mi smo trebali izaći na poluvremenu da bi stigli na bus. Kako smo se zanijeli utakmicom i navijanjem sjetili smo se negdje u 70 minuti da kasnimo na bus. Izašli smo trčeći sa stadiona i požurili ka busu. Već kada smo bili blizu vidjeli smo da smo okasnili, a i da su nastavnici obavijestili tadašnju miliciju da im je nestalo nekoliko učenika.
Kada smo se pojavili pred njima svima je laknulo. Dobili smo pravu jezikovu juhu, prijetilo nam se i kaznama. Nastavnik je rekao da nas idući puta neće voditi u Split, a ja sam onako još pod dojmom odgovorio da nećemo ni ići ako ne bude utakmice i da nam je izlet bez utakmice dosadan. Naravno i to me koštalo , jer su nam po povratku obavijestili roditelje, ali vridilo je…