Bošnjački mediji pljuju ponovno po hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću zbog njegovih izjava kako neće prihvatiti deklaraciju NATO-a ukoliko u njoj ne bude govora o Daytonu i konstitutivnosti naroda u BiH. Poneki trijumfiraju što se u deklaraciji neće spominjati konstitutivnost naroda zaboravljajući pri tome da se to podrazumijeva po Daytonu. Sarajevsko Oslobođenje govori čak o Milanovićevoj nezrelosti i neozbiljnosti. Pri tome se zaboravlja da je Hrvatska punopravna članica NATO-a i supotpisnica Daytonskoga sporazuma po kojem ima pravo štiti interese hrvatskoga naroda u BiH, barem onoliko koliko Erdogan ima pravo podupirati Bošnjake ili Vučić Srbe.
Pogubna snoviđenja titoista
O tome bi trebali na poseban način razmisliti oni koji, inspirirani umjetnim jugoslavenstvom Josipa Broza, žele ukinuti i samu pomisao na pravo pripadnosti nekoj od etničkih grupa. Kao da je biti Hrvat, Bošnjak ili Srbin sramota. Ti isti koji se rado pozivaju na komunističkoga diktatora Broza zaboravljaju da je komunizam u Europi osuđen kao i nacizam. Obje ideologije su osuđene, jer su pokušale dokinuti ljudsko pravo na slobodu mišljenja, pa i onu o etničkoj pripadnosti. Ta vrsta ljudi nije ništa manje opasna po mir u BiH od rigidnih nacionalista. Naime, obuzeti mržnjom prema svemu drugačijem propagiraju još uvijek onu ideologiju koja je znatnim dijelom skrivila sukobe među narodima bivše države.
Mješoviti brakovi su blagoslov za prosvijećeni i civilizirani svijet, jer zbližavaju kulture, religije i narode. Nažalost, to se ne može reći i za one u svijetu primitivizma i nedostatka osjećaja za demokraciju i slobodu. Tamo umjesto ozračja multikulture i tolerancije neki od njih stvaraju oko sebe ozračje netolerancije poput isključivih rigidnih nacionalista.
Kao što su pogubni za društvo isključivi nacionalisti koji u ideologiji traže profit za sebe i svoje istomišljenike, na isti su način opasni oni koji se nisu sposobni izdići se iznad onoga na čemu je građena ideja komunističkoga jugoslavenstva.
Svi oni koji pokušavaju svoje etničko, obiteljsko ili ideološko uvjerenje pretvoriti u profit su opasnost po mir u svakom društvu, pa i onom bosanskohercegovačkom.
Ideološki sukobi među Bošnjacima
Napetost te vrste koja je primjetnija kod Bošnjaka nego kod druga dva naroda, mogla bi, uz suludu zapadnu politiku koja se temelji samo na vlastitim interesima, gurnuti u sukob čitavu Bosnu i Hercegovinu. To da Izetbegović od vremena do vremena glumi većega pristalicu građanskoga uređenja BiH od Željka Komšića, nije nikakav jamac da tako doista i razmišlja. Bude li istinski ugrožen koncept panislamističkoga uređenja onoga prostora u BiH na kojem su Bošnjaci većina, pokazat će se pravo lice odnosa unutar bošnjačkoga naroda. Trenutno je to igra u rukavicama u kojoj Izetbegović uživa pritišćući Hrvate da mu dadnu što je moguće više ustupaka. U mogućim ideološkim sukobljavanjima među Bošnjacima, Komšića i njemu slične postkomunističke marionete odnijet će čak i lagani povjetarac s političke scene. Tragedija BiH leži u tome što jugonostalgičari, pa i oni koje je na to natjerala nužda, govore ono što zapadna politika želi čuti, dok ovi rado slušaju ono što se uklapa u njihove planove o uređenju BiH po uzoru na nekadašnje kolonije. Ali na tome se ne može graditi ozbiljna politika koja želi dobro ljudima u BiH.
Suluda zapadnjačka politika
O tome trebaju voditi računa oni zapadni političari koji pokušavaju silom nametnuti ono uređenje BiH koje ne odgovara nikome osim jugonostalgičarima koji su u vrijeme Jugoslavije uživali velike privilegije.
Naime, uvijek kad je zapadna politika pokušala drugim narodima i državama iz vlastitih interesa nametnuti silom nešto, probudila je zlo.
Bude li se i dalje u strahu od neke islamske državice pokušavalo u BiH instalirati čisti građanski koncept bez uvažavanja etničkoga, probudit će ono opasno zlo koje drijema i čeka svoju priliku. Utoliko zahtjev predsjednika Milanovića za uvažavanjem Daytona i konstitutivnosti naroda u BiH treba pozdraviti. U suprotnom moglo bi se dogoditi nešto slično kao i s Istambulskom konvencijom koja je u BiH odmah prihvaćena, jer se vjerovalo da iz Turske ne može doći ništa loše. Pitanje je samo vremena kad će i među Bošnjacima doći do njezina odbijanja, jer ju Istambul više ne prihvaća.
Tražiti istinsko rješenje
Sve kad bi zapadni političari u sprezi s djecom komunizma uspjeli nametnuti uređenje koje njima odgovara, ostaje otvorenim pitanje kako će u konačnici na to reagirati “Alijini” Bošnjaci kad shvate da nema ništa od onoga što snivaju. O čemu je riječ najbolje je osjetio jedan samodopadni sarajevski novinar koji se svojevremeno bez ikakva razloga i srama obrušio na predsjednika Milanovića. Danas, nakon što se usudio dirnuti u Izetbegovića i njegovu bolju polovicu, izgleda toliko jadno i isprepadano da bi se i najortodoksniji Hrvat mogao sažaliti nad njim.
Kakav li će tek strah zavladati među sarajevskom djecom komunizma, lažnoga bratstva i jedinstva, kad se panislamisti zakašlju malo jače. Bojim se da će neki od njih potrčati u Hrvatsku, kao što su to već učinili njihovi istomišljenici koji iz nje čine sve kako bi se barem u BiH sačuvala ideologija njihovih očeva.
Facit: bolje je spriječiti nego liječiti. Rane koje su ostavili međunacionalni donosi u BiH su još uvijek svježe i ne treba “povlačiti vraga za rep”, nego tražiti istinsko rješenje u kojem će biti zadovoljna sva tri naroda, a ne samo djeca komunizma. O tome bi trebali razmisliti poneki zapadni političari koji se kroz političko podneblje BiH teturaju poput pijanca bez osjećaja za ravnotežu.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
