Je li Vladi FBiH prezentiran pogrešan ugovor o zakupu Aluminija ili namjerno obmanjuju javnost?
Skupština dioničara mostarske tvornice “Aluminij” odbila je ovih dana ponudu Abraham grupe za zakup dijela nekadašnjeg postrojenja “Aluminija”, uz objašnjenje da ponuda nije prihvatljiva.
Nekoliko dana prije glasovanja Skupštine dioničara Aluminija, federalni ministar energije, industrije i rudarstva Nermin Džindić jasno je iznio stav kako ponudu treba odbiti, ističući i razloge. Prvenstveno se to odnosi na navodni uvjet iz ugovora o zakupu da investitoru na pet godina osigura besplatna struja, da ne postoji jamstvo za radnike i sl.. Kao je jedino rješenje ističe se, pak, stečaj.
S obzirom da je ugovor o zakupu objavljen na web portalima, lako ga je moguće i analizirati. Samo površnom analizom dolazi se do zaključka kako navodi ministra Džindića nemaju nikakvu poveznicu s predloženim ugovorom o zakupu.
Zapravo, jako je dobro da se napokon vidi tko to želi da Aluminij ode u stečaj, odnosno da se ne pokreće proizvodnja te da se utvrdi komu odgovara da se ne otvori stotinu radnih mjesta.
Analizom onog što piše u prijedlogu ugovora o zakupu, kao i navoda onih koji su bili protiv prihvaćanja ugovora, javlja se nekoliko nejasnoća. Naime, u ugovoru o zakupu uopće nije propisano ono što su pojedinci iznijeli kao razlog za ne prihvaćanje ugovora
No, krenimo redom.
Obmana boj 1: Besplatna struja u sljedećih pet godina
Navod ministra Džinidića kako investitori traže „besplatnu struja za prvih 5 godina rada“ jednostavno nije istinita.
U prijedlogu ugovora o zakupu niti jedna odredba ne propisuje da se traži besplatna struja.
U članku 5. Ugovora o zakupu se navodi sljedeće:
„U slučaju ispunjenja ugovorenih obveza iz Članka 4. ovog Ugovora, Zakupnik se obvezuje u razdoblju trajanja drugoga razdoblja iz čl. 3. ovog Ugovora (3 godine) pokrenuti postupke u svrhu ishođenja potrebnih dozvola za izgradnju solarnih, plinskih i vjetroelektrana instalirane snage do 30 MW po elektrani.“
Dakle, ostaje nejasno zbog čega je ministru Džindiću bilo u interesu da se javnost dovede u zabludu, odnosno da se javnost obmanjuje navodima da se u ugovoru traži besplatna struja? Čini se kako se ministar Džindić se držao memoranduma, koji nije obvezujući, a ne prijedloga ugovora o zakupu koji bi bio obvezujući da je prihvaćen, što dovoljno govori samo po sebi.
Obmana broj 2: Nema zaštite za radnike
Pojedinci iz redova Vlade FBiH, su tvrdili kako prijedlog ugovora o zakupu nije pružao nikakvu zaštitu za radnike, međutim, je li to uistinu tako?
U članku 3. Ugovora o zakupu se navodi:
„Zakupnik prihvaća obvezu pokretanja postupka zapošljavanja, čim stupi Ugovor o zakupu na snagu, sukladno Članku 11. toč. a) i b) ovog Ugovora, i to minimalno 80 radnika Zakupodavca u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog Ugovora.
b) pokrenuti proizvodnju u pogonu Ljevaonice Zakupodavca u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog Ugovora o zakupu, sukladno Članku 11. toč. a) i b) ovog Ugovora i podložno tomu da je imovina zakupa u radnom stanju kao obveza Zakupodavca sukladno Članku 2. ovog Ugovora.
c) Zaposliti minimalno 90 dodatnih radnika u roku od 60 dana kada se pokrene pogon Ljevaonice Zakupodavca.
d) Zaposliti minimalno 50 dodatnih radnika unutar 12 mjeseci otkad pogon Ljevaonice bude u punom proizvodnom pogonu.
e) Zakupnik će uredno i blagovremeno izvršavati sve obaveze prema radnicima Zakupnika, sve sukladno propisima Federacije Bosne i Hercegovine. Zakupnik će nastojati osigurati da prosječna neto plaća radnika iznosi 1.500,00 KM (slovima: tisuću i pet stotina konvertibilnih maraka) .
U slučaju da se u početku primjene ovog ugovora ne može odmah osigurati prosječna plaća od 1.500 KM, Zakupnik se obvezuje da osigura minimalnu plaću za puno radno vrijeme od 1.100,00 KM neto.“
Dakle, iz ugovora o zakupu, proizlazi da bi se stupanjem na snagu ugovora o radu, zaposlili unutar godine dana minimalno 230 radnika u pogonu ljevaonice.
Dalje se u članku 7. ugovora o zakupu navodi:
”U slučaju aktiviranja pogona anode i elektrolize Zakupodavca od strane Zakupnika, tj. da su ispunjene u cijelosti obveze iz članka 3. ovog ugovora, zatim uspješnog rada Ljevaonice u punom pogonu, Zakupnik uzima obvezu zaposliti minimalno 700 radnika u skladu sa programom reaktivacije elektrolize i pogona anode trogodišnjem planu pokretanja anoda i elektrolize, a s nastojanjem zapošljavanja ukupno 900 radnika koji će biti raspoređeni u sva tri područja proizvodnje.”
U slučaju pokretanja punog pogona Aluminija, investitor se dakle obvezao zaposliti minimalno 700 radnika! Stoga je nejasno zašto ljudi iz Vlade FBiH tvrde kako nema garancije da će se radnicima isplaćivati plaća ili uplaćivati doprinosi.
Sukladno Zakonu o radu, radni odnos se zasniva zaključenjem ugovora o radu, pri čemu se radniku mora dostaviti dokaz da je prijavljen kod nadležnih institucija, te je propisan rok u kojem se mora isplatiti plaća radniku. Proizlazi da predstavnici Vlade FBiH nisu upoznati sa zakonskim odredbama.
Obmana broj 3: „Aluminij se daje za 30.000 KM“
Pojedinci su javnost uvjeravali da se ”Aluminij daje za 30.000 KM”, pri tome prešućujući da je svaki centimetar Aluminija pod hipotekom i zalogom. Je li se Aluminij uistinu daje za 30.000 KM?
Pogledajmo što piše u Članku 7. predloženog ugovora o zakupu Aluminija.
„Ugovorne strane ugovaraju da će u slučaju pokretanja punog pogona anode i elektrolize Zakupodavca, onda plaćati zakupninu dodatnih 45.000,00 KM, što ukupno iznosi za sve proizvodne pogone Zakupodavca Aluminij tvornice 75.000 KM mjesečno, uvećano za PDV“:
Kao što se vidi iz samog ugovora o zakupu, prijedlog zakupnine za cjelokupan pogon je 75.000 KM, a ne 30.000 KM, kako se to pogrešno plasiralo u medijima. Spomenutih 30.000 KM je samo cijena najma pogona Ljevaonice. Nadalje, u zakup se uzima imovina pod milijunskom hipotekom, a što su iz Vlade FBiH svjesno prešutjeli.
I dok su druge kompanije u Bosni i Hercegovini davane za 1 marku samo da se pokrene proizvodnja, Vlada FBiH u slučaju Aluminija smatra da je ponuđena zakupnina mala i da je najbolje da Aluminij ode u stečaj.
Obmana broj 4: ”Ne zna se tko je zakupnik”
Pojedinci su navodili da se ne zna tko je Zakupnik, odnosno da to u ugovoru nije jasno.
Pogledajmo stoga što piše u ugovoru, gdje je kao Zakupnik naveden:
„Aluminij industries d.o.o., s registriranim sjedištem na adresi ul. Ante Starčevića broj 48. Mostar zastupan po direktoru gosp. Amir Gross Kabiri (u daljnjem tekstu: Zakupnik).“
Tako u Članku 1 stoji:
„Zakupnik će sa strateškim partnerima: M.T. Abraham Group S.A., China Machinery Engineering Corporation i China Nonferrous Metal Industry’s Foreign & Construction Co.Ltd., koji imaju bogato međunarodno iskustvo u obradi metala, uz punu suradnju svih zainteresiranih strana, nastojati vratiti stabilnost i prosperitet u obradi i proizvodnji Aluminij tvornice, s konačnim ciljem podizanja punog kapaciteta rada proizvodnih pogona Zakupodavca što će imati za posljedicu minimalno 900 (devet stotina) radnih mjesta za uposlenika Zakupodavca.“
Nejasno je što je Vlada FBiH htjela poručiti s tim da je navodno nepoznat Zakupnik, kad je u ugovoru jasno navedeno tko je Zakupnik, kao i tko su njegovi partneri.
Čini se kako je logika Vlade FBiH ona poznata „vjerujte nama a ne svojim očima“.
Kad se pažljivo razmotri sudbina Aluminija, ostaje upitno što je tragičnije, gašenje samog Aluminija i 900 radnih mjesta ili obmanjivanje javnosti s ciljem da se onemoguće ponovno pokretanje proizvodnje.
Dnevnik.ba
