Grad koji bi trebao biti gospodarska i prometna prijestolnica Hercegovine predugo živi između velikih obećanja i malih pomaka, dok njegovi stanovnici svakodnevno osjećaju posljedice neodlučnosti, sporosti i izostanka dugoročne vizije.
Postoji trenutak kada građani prestanu vjerovati da će sutra biti bolje. Ne događa se to preko noći, niti zbog jednog lošeg projekta ili jedne loše odluke. To je proces koji traje godinama, a upravo se takav osjećaj sve češće može čuti među Mostarcima. Nije riječ samo o prometnim gužvama, prekopanim ulicama ili nedostatku parkirališta. Riječ je o dojmu da grad koji ima gotovo sve preduvjete za razvoj već godinama ne uspijeva ostvariti svoj puni potencijal.
Mostar je grad koji ima izniman geografski položaj, razvijeno gospodarstvo, sveučilište, međunarodnu zračnu luku, jednu od najvećih turističkih atrakcija jugoistočne Europe i prirodne ljepote koje mnogi mogu samo poželjeti. Međutim, kada se maknu razglednice Staroga mosta i pune terase u staroj gradskoj jezgri, ostaje svakodnevica s kojom se građani susreću iz dana u dan.
Ostaju prometnice koje odavno više ne mogu podnijeti broj vozila koji njima prolazi, ostaju kvartovi u kojima se godinama čeka uređenje osnovne komunalne infrastrukture, ostaju javne površine koje nisu uređene onako kako bi trebale biti u najvećem gradu Hercegovine, ostaje osjećaj da razvoj grada jednostavno ne prati njegov stvarni potencijal.
Posebno zabrinjava činjenica da se o istim problemima govori godinama, a rješenja kao da uvijek ostaju nekoliko koraka daleko. Svaki izborni ciklus donese nova obećanja, nove planove, nove vizualizacije i optimistične rokove, ali građani se sve češće pitaju koliko su puta već čuli iste rečenice.
Mostarci više ne žele slušati kako je neki projekt u završnoj fazi pripreme ili kako se čeka još jedna suglasnost. Oni žele vidjeti rezultate. Žele prometnice koje funkcioniraju, uređene parkove, sigurnije nogostupe, više parkirališnih mjesta, sadržaje za djecu i mlade te grad koji će se razvijati istim tempom kojim raste broj stanovnika, turista i poslovnih aktivnosti.
Problem nije samo u infrastrukturi. Problem je i osjećaj da je Mostar postao grad u kojem se previše energije troši na politička prepucavanja, dok konkretni životni problemi ostaju po strani. Građanima je sve manje važno koja je razina vlasti za nešto nadležna, tko je kome poslao dopis ili zbog čega je neki projekt ponovno odgođen. Njih zanima samo jedno – kada će promjene postati vidljive. Kada će grad prestati biti mjesto u kojem je normalno čekati godinama da se riješi problem koji je odavno prepoznat.
U međuvremenu drugi gradovi napreduju. Ulažu u javni prijevoz, uređuju prometnu infrastrukturu, razvijaju poslovne zone, obnavljaju sportske objekte i stvaraju uvjete zbog kojih mladi ljudi odlučuju ostati. Mostar također ima takvu priliku, ali vrijeme prolazi, a prilike se ne iskorištavaju onoliko brzo koliko bi se očekivalo od grada koji se često naziva središtem Hercegovine.
Najveći problem možda nije ni promet, ni komunalna infrastruktura, ni pojedinačni projekti. Najveći problem jest što se među građanima sve više uvlači ravnodušnost. Ljudi su se navikli da se važni projekti odgađaju, da se problemi rješavaju sporo i da svaka nova najava izazove više skepticizma nego optimizma. Kada građani izgube vjeru da se stvari mogu promijeniti, tada grad ulazi u opasnu fazu stagnacije iz koje se teško izlazi.
Mostar ne treba čuda niti spektakularne projekte. Treba odgovorno upravljanje, jasne prioritete i političku volju da se odluke donose zbog građana, a ne zbog političkih bodova. Grad s ovakvim potencijalom ne bi smio biti poznat po kolonama, nedovršenim projektima i beskrajnim administrativnim procedurama. Trebao bi biti primjer razvoja, ulaganja i kvalitete života.
Zato pitanje iz naslova nije optužba, nego poziv na razmišljanje. Ako ovakvo stanje ne odgovara građanima, ne odgovara gospodarstvu, ne odgovara turizmu i ne odgovara mladima koji traže razlog da ostanu, onda je krajnje vrijeme da svi oni koji donose odluke pokažu da Mostar može i mora bolje. Jer najveći grad Hercegovine odavno zaslužuje više od života između obećanja i čekanja.
