Nije čudesnost u njenom suncu, kojeg je ovdje toliko da se svijet potopi. Nije ta čudesnost ni u zemlji, koja je ovdje crvena tako kao da je krvlju prelivena. Nije ta čudesnost u bjelini kamena, koji je ovdje bijel kao cvijet. Ni u rodnoj grani njegove voćke, koja je rodnija nego igdje. Ni u mjesečini njenih noći, koje su svjetlije nego igdje. Ni u ovome… ni u onome… nego u tome što te mami da dođeš! Da na njen kamen nogom staneš. Da visinama, da dubinama, da daljinama oko predaš.
Da vidike sagledaš, da im dušu pokloniš – da izmjeriš gore nebo, dolje kamen, tamo neko polje… Polja su ovdje kao slike. A slike su utisnute u ram, a ram je bijel – jer je od kamena. A kamen je ovdje gotovo svuda – pod nogom, jer pod rukom je, pod glavom je, po njemu se hodi, o njemu se zbori. Kad se nekud pogleda, pogled padne na kamen. Kad nebom zagri, kamen odgovori.
Pa se čini tako kao da je neko, u vremena davna i neznana, trijebio zemlju od kamena i kao htio da ga baci u more, pa do mora nije dobacio! I tako nastala gomila kamenja. Kamen je stao uz kamen. Kamen pao na kamen. Utonuo u zemlju, digao se pod nebo. Načinio brda i planine. Izdubio polja i doline. Načinio zemlju Hercegovinu! Tvrdu i vječnu – za vječan život. I kad ovdje dođete, vi vidite da se tu živi dugim životom.
I sve što je ovdje načinjeno – načinjeno je da dugo živi. I kada bi se ova brda, a sva su ona od kamena, nekim čudom pretvorila u slova, ta slova bi pisala: vječnosti i besmrtnost! To se vidi iz njihovih šiljaka, iz njihovih osnova. Tvrdo – na tvrdom. Vrh se gore digao kao koplje, kao sablja. Iz zemljina srca digao se k nebu. Niko ne zna kada. U vremenima nekim davnim, kad se gradila ova zemlja. A ovdje se od kamena gradila, a ne od zemlje!
I čudesnost upravo i jest u tome što ni jedan vidik nije sličan drugom. Pa to što vam oko uhvati sliči pravoj čaroliji, nekakvom, išaranom predjelu. Nekakvom nemogućem prostoru. Oku neprobrodiv, nozi neprohodan. Pa vam tako neki krajevi sliče na moru nepristupnom, ogromnom moru valovlja, zmajevima strašnih odmorišta, na džinovima zborišta. Tu ne leti galeb, tu se na krilima ne vije ždral; tu se samo zemlja zavaljala, tu se samo bacio val na val! – nekad kad je svijet počinjao od početka, kad imena nije ni imao, kad se tek stvarao.
Ovdje se najprije stvorio kamen. Pa se kraj kamena zacrvio čovjek. Malo dolinice, malo živice. I eto mu kuće i kućišta, i eto mu roda i ognjišta! Na jugu mu malo ljutih brda – pa more mirno, na sjeveru mu malo ljutih planina, pa zemlja zelena… Gore dobro nebo, dolje dragi kamen.
A oboje veliko. I sve što je ovdje – veliko je! Izvire rijeka ispod kamena – i s prvim je korakom rijeka, ne potok. Ime joj je Buna kraj Blagaja. Suri se zidina, suri orlušina – dolje teče rijeka. Bio je tu prijesto ove zemlje. Imao je od kamena kapije. Lice je njegovo bilo Buna, a planina tjeme. U ovoj zemlji posijano je neko čudno, rijetko sjeme, iz kojeg što nikne – nikne veliko, i ako je voda – ona je velika, i ako je stijena – ona je velika, i ako je gradina – ona je velika.
Ima ovdje nad Radimljom velik grad. Kao što je u Grka Mikena. Zidova ogromnih od čuda onakvog – za kakvo je čudo i Mikena. U povijesti nije opisan. U pričama nije opričan, u slikama nije islikan. Negažen nogom, neprevrnut rukom. Do jedino vremenom, dušmaninom svega što je staro! Bio je središte starih Ilira što su stanovali oko Radimlje. Ime mu se ne zna, ni vrijem postanka. Ali oni što su ga zidali, zna se da su bili Daorsi.
Tu je s jedne strane – polje Vidovo, tu je s druge strane – rijeka Radimlja. (Tu se – u kutu, digao kamen. Tu se – na kamenu, digao grad, tu se – u gradu, nastanili ljudi. Tako kao što se nastani orao. Pa odozgo – s visine, gleda dolje pod sobom – u dubinu. Gleda dolje u Vidovo polje, kud prolaze stranci – namjernici. Gleda gore u vrhove gorja, kud mu pasu stada i ergele.)
I grdnim se opasao zidom. Stijenjem tolikim da je pravo čudo – čime ga je i kako prevukao. Čime ga je i kako otesao. I čime i kako u zid uzidao. I ko zna jel ima igdje tolikog stijenja u zid uzidana, osim onoga što ga ima Mikena. Nogom je ljudskom neizgažen. Rukom je ljudskom nepretražen. I ko mu danas u pohode dođe – stat će pred čudom. I vidjet će ono što je istina – da svijet sa nama nije postao. Osam punih ljudskih vijekova prije naše ere računanja postao je ovaj grad. Amfore, ćupovi, lonci i izlomljeni bogovi iz tog su vremena. Otkopajte zemlju, odgrnite kamen – i eto ognjišta. Ugašenog u vremenu davnom i neznanom. Onda kad su bogove gradili od zemlje.
Imali su svoj trg i svoje hramove – onako kao svi ostali narodi. I bili su narod moćan. Snagu su imali neizmjernu. Jer kako bi, inače, ovoliko stijenje uzidali u zid koji sve do danas još ni jedna sila nije uspjela da razruši. Stoji grad Daorsa, prkoseći vremenu. Stoji blok kamena položen na kamen i zidan visoko u visinu. Tako je samo i moglo biti – jer što je u ovoj zemlji stvoreno, stvoreno je da vječno živi. Tu se na kratak put ne polazi, na uzak vidik ne baca pogled, na kratko vrijeme ne računa. Mjerilo je stvarima ovdje vječnost! Bezbroj dana i bezbroj godina – kao što je bezbrojno ovdje kamenje.
O, koliko nisko prolaze vode? A koliko visoko dižu se brda? Kiša padne na kamen – i propadne. O, snu snova, daleko li si! Zemljo tvrda, sušna, Hercegova, strašna li si kad se u tebi kamen zapali, a grlo osuši! A rijeke teku dubinama. Dok kamen stoji na visinama. Pa se na kamenu iscrvio čovjek. Tako će ovdje i reći ljudi: da se na kamenu iscrvio čovjek. Donio tjeme, načinio sljeme. Rodio djecu i djeca djecu. Pa se učinilo nešto kao selo. Ovca pasla travku, a koza grmen. A inače sve je kao gnijezdo – gore visina, a dolje strmina. I u svemu jedno drago mjesto. Dali su mu ovdje čudno ime – ne zovu ga bunar, nego čatrnja. Izdbuljen kamen, kamenom izidan, i dođi, kišo! Oni što su imali više snage, dublje su kamen izdubili i više su kiše uhvatili: I to je ovdje kao jedno imanje. Kroz to oko vode sve što diše – iz kuće čeljad a iz tora stado. Dođe ptica pa i ona pije. Tu da prosto staneš i kuneš se vodom. Kao što se ponegdje kunu hljebom. I u sve mi diraj – u krv, u kuću, u grob, ali mi u vodu nemoj dirati. To je hamajlija o mome vratu. Ona tanka žica na kojoj čovjek živi. Među mirisima ovih trava. Na visini sa koje se vide i istok, i zapad, i sjever, i jug. Inače se mjesto zove Žegulja. I o njemu reći će vam toliko – da tu žeže sunce, pa se zbog sunca i zove Žegulja. Ili će vam reći drukčije – da su tu ožegli nekog ko je tuda prolazio, pa po tome i ime ostalo. Ko zna šta je bilo kako je bilo, al’ odavde vidi se svijet! Na njegove sve četiri strane. I čini se da je sav kamenit. Sve što je na zemlji da je od kamena!
Kad voda pada, kaže se – vodopad. Ovaj ovdje zovu Kravicama. Ako duše za čuda nemaš, ako mašte za snove nemaš – ako ne znaš da slikaš, da crtaš, da pjevaš, tu ne stoj. Pusti mjesto onome koji to umije.
Duga, bijela zastava od vode! Raširena lepeza. Bijel konjic u skoku. Blistav polumjesec pao na zemlju. Tako nešto. I tome slično. A nije to. Nego je samo jedan vodopad. Pa kad ga gledaš, čini ti se da gledaš glečer niz planinu. Led ledeni visi sa stijenja. Strašan veličinom, a blistav bjelinom. Iznad njega u bojama duga. I sve je od vode, a nije od leda.
Vodopad zovu Kravicama.
Huk hučni, zaglušni, nešto što uho nije čulo, nešto što oko nije vidjelo. Kao da su se tu igrali džinovi. Navratili vodu, odranjali stijenu, gradili vodopad. Živo vječno srce ove zemlje. Njen najveći krvni udarac. Ispisali pjesmu koju ne znaš da čitaš – pa samo gledaš bijeli stih, pa samo slušaš neslušan ton, onaj koji ponekad daju samo vode, ovako velike kao što je ova. Pa ti se čini da bruji harfa – nekakve davne paganske boginje, one koja je čuvala vode – da u ponore ne potonu, da zvjerka, stado, ptica, ne umru – da se ne osuši biljka i travka bez vode.
Stojiš i gledaš i ne možeš da se nagledaš, i ne možeš da se naslušaš, i riječi nemaš.
Koliko smjelosti toliko skočiti! I prestati da bude voda, a postati pjena… Bijela kao saliveno srebro, kao brazletna na rukama žene. One što se zvala Ljubuša, a živjela ovdje, više Ljubuškog. Bila je kraljica od ove zemlje. Bilo je štošta u ovome kraju – nekad bilo, pa ga više nije, prošlo sa vremenom i umrlo. A ostalo ono što vječno živi. Ostao kamen i ostala voda. I ovdje na vodi – vodopad.
Ime mu je Kravice. Nadleti ga ptica, a natkrili duga. A ljudsko ga oko rijetko gleda. Pa ti se čini da si ti prvi koji je stao pred to čudo. A nisi prvi, ni posljednji – jer svijet je postao davno prije tebe – ni zamisliti ne možeš koliko je davno postao svijet. Koliko je voda ovuda proteklo. I sa vodom dana i godina. Dalekih tamnih vijekova.
Zemlja je ovo Hercegovina. Vode u njoj teku dubinama.
Ima jedna voda koja tiho teče. Ime joj je Bregava – ćuprija je na njoj. Pošto se izvukla iz kamenog tjesnaca, voda se odmara… Teče poljem polahko, nogu pred nogu, da se izgubi u Neretvi. I tu, gdje je mirna i duboka, navukla je na sebe ćupriju.
Imena svoga ta ćuprija nema. Ni imena majstoru koji je gradio. I ljudska je noga više ne prelazi – putovi su otišli na druge strane i ona je ostala pusta; pusta u prostoru, pusta u vremenu… Pa je kao biser izgubljen u travi.
Građena je kao pristupnica tvrdome gradu Počitelju. Građena je za vojne i vojske i zato je načinjana tvrdo. Kamen se s kamenom u jedno sljubio. Pa se čini da je od jednog kamena – izlivena i presavijena, sa ove obale na onu obalu, da prođu kola, kopita i čovjek, da se preko vode poveže kraj s krajem, onaj istočni sa zapadnim – jedna s drugom Hercegova.
Kako se moćno ogleda u vodi! Kao da je dolje neka druga ćuprija, isklesana takođe od kamena – u nekim davnim vremenima, u ovoj zemlji Hercegovini, kad je po njoj gazila tuđa noga. Sreli su se još tada voda i kamen i tako ostali nerazdvojni – dolje Bregova, a gore ćuprija, a preko oboje pusto dugo vrijeme, ono koje gradi “po ćenaru kule, samo gradi, samo razgrađuje!” Pa kad razgradi, ostanu tragovi. Opuste ovako na vodama ćuprije. Jer su danas preslabe za naše vrijeme. Ostaju kule i kuline, jer su danas suviše za naše vrijeme. Ostanu puteljci i putanjci, jer su danas preuski za naše vrijeme. Ostane kamen na kamenu, složen nekom davno mrtvom rukom, da ga danas čitaš kao historiju… A ona je ovdje svuda ispisana. I sva je ova zemlja Hercegovina kao kakva ogromna tabla, na kojoj je ispisana povijest – naroda raznih, znanih i neznanih, davnih i nedavnih, i de čitaj: bi to goda toga i toga…
I šta nije bilo, i šta neće biti! Jer vrijeme ne stoji. Prolazi staro, dolazi novo… Nekako tako kao rijeka… I otkad tako? Od kojih to pradavnih vremena. Recimo onih kad su izdubljena ova pitoma kraška polja.
Ima ih puno. Zelene se kao kakvi ćilimi, prostriti po zemlji između brda, onih što su slični zidovima. Pa tu kad uđeš, čini ti se da si ušao u kakvu sobu. A u njoj raj. Cvjetaju cvjetovi, zelene se bašče. Grozdovi vina i med medni voća. I sve vam se čini da ste u sobi u kojoj je položena sofra – de uzmite! A okolo svuda su zidovi, oni od kamena, ljuta i jalova, na kojem raste jasen, trn i vrijes. Pa opet kažeš ono što si rekao ko zna po koliko puta na dan: koliko je ovdje suprotnosti! Koliko za oko straha i ljepote! Koliko šumova i tišine. Koliko sunca – koliko hlada. Koliko bjeline – i zelenila. Koliko suše – i koliko vode. I koliko nekih dobrih ljudi. Sjedneš sa njima. Seljaci su iz blizine Ljubinja. Dolje, pod njima je Ljubinsko polje, a malo dalje – polje Popovo. A oko njih svuda su brda – pa se uz brda privilo selo, kao da je pobjeglo od pošasti.
I tako dalje, i tako redom. Beskonačna slika beskonačnih vidika… Šaraju po njima puti i proplanci. Gore se dižu visoke visine, dolje se slamaju duboke dubine. U dubinama teku vode. Zelene se vrtovi – bijeli se kamen. Pa oku čudno. Ali i ugodno. Dolaze vjetrovi, donose mirise. To mirišu vrijes i pelin. I cvijet svakojak. Pa dišeš slatko. I gledaš daleko. I misliš samo jednu misao: da je to zemlja Hercegovina! Samo jedna jedina takva.
