17.9 C
Mostar
Ponedjeljak, 10 svibnja, 2021

Živimo zato da budemo sretni i da druge ljude učinimo sretnima.

Nakon brojnih pokušaja djevojčica Marta je uspjela svoju mamu izvući iz kuće. Bilo je važno samo da su njih dvije zajedno. Voljela je Marta svoju mamu i uživala je u vremenu provedenom s njom. Osjećala se tako važnom kada je u njezinoj blizini. Nije važno kako se mama zapravo zove, Marti je važno da je zove mama. Njoj je to imalo smisla. Mama je bilo ime za heroja. Marta je bila puna pitanja, onih koje treba dobro pripremiti jer mama ima protuodgovor. Spremila je za svoju mamu toliko toga da nije znala otkuda bi krenula. Počela je s osnovnim:
-“Mama, zašto mi živimo?”
I najtežim, moglo bi se zaključiti.
Martina mama je bila oduševljena pitanjem i spremno je odgovorila:
-“Živimo zato da budemo sretni i da druge ljude učinimo sretnima.”
Marta je nastavila:
-“A, mama… Jesi li ti sretna?”
Ovo dijete danas ima baš neobična pitanja, pomislila je.
-“Naravno da jesam.”, odgovorila je.
-“Mama, po čemu mogu znati da si ti sretna?”
Marta je danas bila uporna.
-“Ja sam sretna kada mogu s tobom razgovarati, igrati se, kada idem na posao… Sretna sam kada ste ti i tata dobro.”
“Dobro, mama. Mislim da sam razumijela. Sretna si kad si s nama ili u društvu, na poslu. A jesi li sretna kada nas nema, kada si sama?”
“Kako misliš kad vas nema? Vi ste uvijek tu.”, Marta je uspjela zbuniti mamu. I ponukati na razmišljanje. Odakle ovom djetetu takva pitanja. Iz crtića to sigurno nije naučila. Dijete ju je zateklo nespremnu.
“Mama, daj budimo sretne.”, nastavila je djevojčica.
Mama ništa više nije razumijela.
“Marta, a što je za tebe sreća?”, probala se izvući iz pitanja na koje ne zna odgovor.
Djevojčica je to čekala. I spremno dočekala.
“Za mene je sreća svaki dan…” – odgovorila je.
Nitko te ne uči strpljivosti kao dijete. Čekala je da nastavi.
“U školi smo učili da dan ima puno sati, kako dani čine tjedan i kako se sve to dalje naziva godinom. Ja sam još mala pa je moja sreća u jednom danu jer ja još ne znam ni toliko ljudi ni poslova da mi sreća bude cijela godina. A kada odrastem, želim da mi sreća traje cijelu godinu. Da, to želim biti kada odrastem. Sretna.” Marta je djelovala tako opušteno dok je govorila o temi koja je za njezinu mamu poprilično komplicirana. Shvatila je samo to da o sreći ne zna prave riječi. Njezino ju je dijete podsjetilo da se život živi, sreća se raduje, granice se ruše. Maleni uče velike. Čisti pročišćuju one svijetom zaražene.
“Marta! Ja ću prestati disati, a ti broji koliko mogu tako izdržati.” – pozvala je mama Martu na igru.
“Ali, mama. Ne možeš živjeti ako ne dišeš.”
“Točno. Dok dišemo ispunjavamo sate i dane. I kad mislimo na to onda smo i sretni jer živimo.”
Marta je uživala, a mama je učila. Od djeteta. Možda bolje rečeno od poniznog djeteta. Tada je počela razumijevati onu evanđeosku kako Kraljevstvo pripada malenima. I kako nam je pripravljena Vječnost jer smo u malome bili vjerni. Vjerni u danu sreće. Trudila se mama to sebi ponoviti. Ne u danu zabrinutosti. Nego u danu sreće. Jer ima dovoljno da bude sretna.

s. M

Školske sestre Franjevke Mostar

Najnovije:

spot_img