Netko je jednom rekao: Ili si za otokom lud, ili na otoku poludiš.
Život na otoku je specifičan: istovremeno i skučen i slobodan, zakidajuć i prekrasan. Priče s otoka donose sjećanja, utiske i priče otočana.
Maja Anđić i Slavica Bošnjak poznaju se samo iz viđenja. Različitih su struka i životnih puteva. Jedna je pokrenula vlastiti posao i gradsku adresu zamijenila rodnim krajem, druga je prihvatila državnu službu daleko od doma. Ipak, imaju nešto što ih povezuje: mlade su, obrazovane i žele ostati. Za njih je otok bio izbor. Time pokazuju da postoji i drugačiji smjer – onaj prema otoku.
Dok većina ljudi jutro u Zagrebu započinje u prometnoj gužvi, Majin radni dan počinje pogledom na more. Ne tako davno i njezina su svakodnevica bila putovanju na posao i poslovne sastanke. Pritisnuta stalnim stresom i pomišlju kako joj se život sveo samo na posao, odlučila se na zaokret.
Sedam godina Zagreba
Maja Anđić bavi se savjetovanjem u logistici i organizacijom transporta. Po struci je inženjerka pomorstva. Ljubav prema moru rodila se još u djetinjstvu, dok je ljeta provodila u uvali Sokolić promatrajući brodove koji uplovljavaju u Velu Luku. Studij Pomorskog menadžmenta u Splitu bio je logičan nastavak tog sna. Nakon diplome vratila se kući i godinu dana tražila posao. Tržište rada bilo je nepovoljno pa je slala brojne prijave na natječaje i otvorene molbe. Upravo joj je jedna takva molba donijela posao u Zagrebu.
U glavnom je gradu provela sedam i pol godina organizirajući pomorski transport. Radi se o zakupu kontejnera na brodovima koji robu većinom prevoze preko Sueskog kanala. Karijeru je započela kao referentica u srednje velikoj tvrtki te je napredovala do voditeljice odjela. S vremenom je stekla znanje, iskustvo i samostalnost te shvatila da joj više odgovara individualan način rada što je bilo ključno za odluku o poduzetništvu.
Život usko vezan uz more
Vrhunac, ali i najstresnije razdoblje, doživjela je tijekom pandemije koronavirusa. Cijene kontejnera naglo su rasle, opskrbni lanci pucali, a situacija se mijenjala iz sata u sat: “Imala sam osjećaj da se sve preokreće preko noći”, prisjeća se. Tada je po prvi put snažnije osvijestila negativne strane velikog grada poput gužve u prometu, manjka sunčanih dana i udaljenost od prirode.
Pokretanje vlastite firme i financiranje
,,Na početku nisam razmišljala o povratku u Velu Luku. Međutim, istraživanjem mogućnosti financiranja i razmišljanjem o kvaliteti života, shvatila sam da se želim vratiti i biti okružena prirodom’’, objašnjava. Najvažnije joj je bilo da posao zadrži fleksibilnost. Danas nije vezana uz ured i fiksno radno vrijeme, a uz laptop i mobitel posao može raditi bilo gdje.
Najveća briga pri pokretanju vlastite tvrtke bile su financije jer osim početnih troškova postoje i stalni mjesečni izdaci. Financiranje je riješila putem poticaja za samozapošljavanje: mjerom Biram Hrvatsku za povratnike u ruralna područja te lokalnom potporom Općine Vela Luka za nove poduzetnike. Veliku podršku pružio joj je i Poduzetnički inkubator Vele Luke, posebno oko papirologije i razumijevanja vlastitih prava i pogodnosti. “To je bio snažan vjetar u leđa”, kaže.
Život na otoku po svojoj mjeri
U Zagreb su Maju budili alarm i buka prometa, a danas je budi šum mora. Od preseljenja je očekivala mir i to joj se ispunilo. Za boravak na svježem zraku dovoljno joj je samo izaći iz kuće. U Zagreb sada dolazi tek jednom mjesečno na poslovne sastanke. „Zagreb mladoj osobi bez obitelji pruža puno, i društveno i profesionalno. Mislim da radno iskustvo koje sam tamo stekla nigdje drugdje u Hrvatskoj ne bih mogla steći“, objašnjava Maja te dodaje kako je za nju došlo vrijeme za sporiji tempo.
Novi ”ured”
Kao negativnu stranu života na otoku ističe visoke cijene osnovnih namirnica, sužen izbor proizvoda, ograničen pristup zdravstvenoj skrbi i odvojenost od kopna u kriznim situacijama. Što se tiče poduzetništva smatra da bi potpora trebala biti snažna i u fazi održavanja poslovanja. Zbog sastanaka je, primjerice, morala zadržati stan u Zagrebu, što je financijski zahtjevno. Zato bi sustavnija rješenja na razini općine, županije i države bila, kaže, dragocjena.
Planovi za budućnost
,,Planovi su djeca i njihov odgoj na otoku. Imala sam savršeno djetinjstvo i želim im jednog dana pružiti da i ona od prvih koraka uživaju u otoku. Uz to, naravno, želim proširiti posao.”, kaže Maja koja je po povratku već zaposlila jednog prodajnog referenta, a cilj joj je daljnje širenje i outsourcing dijela poslova.
U šali kaže kako je poduzetnički duh nastao još dok je kao dijete sa sestrom i susjedima ljeti turistima prodavala školjke. Sada je iz Zagreba ponijela znanje i iskustvo, a na otoku pronašla mir. Spojila je ono što se rijetko spaja – karijeru i kvalitetu života.
Maja i tata devedesetih, u uvali Sokolić
Nakon Majine priče o povratku, nameće se pitanje kako izgleda život onih koji su na otok doselili. Slavica u Veloj Luci nije imala rodbinu ni prijatelje, a otok joj je u početku djelovao kao nešto daleko i nepoznato. Danas iza sebe ima šest godina otočkog staža – i, čini se, tek je na početku.
Došla kao zamjena, ostala kao susjeda: Kad mali otok postane velika odluka
U mjestu koje ima jednu ljekarnu teško je ostati anoniman. Živjeli u Veloj Luci ili bili tek u prolazu, to je adresa na koju svatko barem jednom navrati. Zato kad ondje stigne netko novi, vijest se proširi brže od udara orkanskog juga. Tako je bilo i 2020. godine, kada je doselila Slavica Bošnjak.
Rođena Zadranka, studij Farmacije završila je na Medicinskom fakultetu u Splitu, a pred obranu diplomskog rada stigla joj je ponuda za posao – tražio se magistar farmacije kao zamjena za kolegicu na rodiljnom dopustu.
Slavica u svom prepoznatljivom ruhu
Ići ili ostati – pitanje je sad
Kako nije znala što očekivati, isprva je oklijevala: malo mjesto, prvi posao, udaljenost od kopna… ,,Otišla sam pogledati gdje će raditi. Vidjela sam prostor, upoznala ljude i prihvatila izazov’’, prisjeća se.
Došla je skupiti iskustvo i zaraditi, no život je imao drugačiji plan. Samo mjesec dana nakon početka rada počela je pandemija COVID-19 i donijela neizvjesnost, strah i povećan opseg posla učinivši njezin početak rada iznimno zahtjevnim. „To ne bih ponovno prolazila“, priznaje. Ali ostala je.
Iako je došla kao zamjena Slavica je sada stalno zaposlena, a iza nje je 6 godina radnog staža. Mještani je svi poznaju, a i ona pozna njih. Kada zovete ljekarnu ponekad vam prepozna glas prije nego što se predstavite. To su male stvari koje na otoku puno znače, a poznato lice s druge strane pulta često je jednako važni kao i sam lijek.
Nedjelja je za Močni laz
Rad u ljekarni Slavici je ubrzao proces prilagodbe. U kratkom vremenu upoznala je velik broj mještana, stekla povjerenje i osjetila otvorenost zajednice. Tome je pripomoglo i to što je uz posao imala osiguran smještaj, a njezin domaćin se potrudio da se od početka osjeća kao kod kuće.
Ubrzo nakon doseljenja upoznala je prijateljicu Anđelu koja joj je bila svojevrstan vodič kroz otok. Pokazala joj kako žive lokalci i tako otkrila čari otoka. ,,Bilo je tu svakakavih aktivnosti: od branja maslina i berbe grožđa, do druženja uz komin zimi i odlazaka na Proizd ljeti”, govori Slavica. Za nju su to bili mali kamenčići otočnog mozaika da bi danas, kaže, dobila osjećaj da je i sama postala domaća.
Pogled iz šetnice za Velu spilu
Uz druženja u slobodno vrijeme voli izlete u prirodu, a nedjeljom obavezno gleda utakmice domaćeg nogometnog kluba na Močnom lazu.
Grad vs. malo mjesto
Uspoređujući Zadar i Split s Velom Lukom, svjesna je razlika. Grad nudi više sadržaja, dinamike i prilika. Ipak, malo mjestodonosi ono što se u većim sredinama često izgubi: jednostavne geste poput pozdrava, koje stvaraju osjećaj pripadnosti. ,,Ugodno me iznenadilo što se svi pozdravljaju. U gradu toga nema, često ne znaš ni prve susjede.’’ -objašljava.
Uz to veže i anegdotu koja joj je postala svakodnevica. Zna joj se dogoditi da je ljudi na ulici srdačno pozdrave, iako se u prvi mah ne mogu sjetiti otkud je poznaju. Kad im kaže da je znaju iz ljekarne, najčešće dobije isti odgovor: ,,Aaa, da! Sad nisi obučena!‘‘ – misleći pritom na bijelu kutu.
,,Nisam požalila niti sekundu”
Na pitanje koji su joj planovi za budućnost, Slavica kratko odgovara: ostati. Profesionalno želi napredovati, a privatno je na otoku pronašla ljubav. Sa zaručnikom Ivanom uređuje stan i planira zajednički život u Veloj Luci.
Privatna arhiva
Otok za Slavicu danas predstavlja mir koji pomaže čovjeku razlučiti što je zaista važno u životu. Mladima koji razmišljaju o preseljenju poručuje da život ovdje ima i prednosti i mane, ali nije ograničenje. „Ako ti odgovara sporiji tempo i znaš se prilagoditi, možeš ostvariti sve što želiš. Kvaliteta dana važnija je od količine događaja.“
Kad podvuče crtu, kaže da joj je odluka o preseljenju bila jedna je od najboljih u životu. „Mislim da sam ovdje pronašla sebe. Najljepši je osjećaj kad vidiš da ljudima možeš pomoći i kad ti se vraćaju po savjet“, kaže te dodaje: ,,Kad gledam unazad, nisam požalila ni sekundu!‘‘
Ujutro, dok se Vela Luka tek budi, Maja otvara laptop uz pogled na more, a Slavica oblači kutu i pali svjetla u ljekarni u centru mjesta. Njihovi razlozi za dolazak bili su različiti, ali danas ih veže ista svakodnevica – život koji ne juri, posao koji vole i mjesto koje zovu domom.
